Kada je moja majka umrla, ostavila mi je stan i nešto novca.
To nije bilo bogatstvo, ali za mene je značilo sve — bio je to njen trud, njena ljubav, njen način da me zaštiti i poslije smrti.
Moj muž je odmah počeo da pravi planove.
Govorio je da bi bilo pošteno da taj novac „uložimo“ u porodicu — da renoviramo kuću, kupimo novi auto, pomognemo njegovoj sestri koja „jedva sastavlja kraj s krajem“.
Slušala sam ga, ali u sebi sam znala: to nije ono što bi moja majka željela.
Rekla sam mu mirno:
„To nasljedstvo je moje. Čuvat ću ga. Ako nam jednog dana stvarno zatreba, tad ću odlučiti.“
Njegov izraz lica se promijenio.
Od tog dana više nije bio isti.
Počeo je da me ignoriše, da bude hladan, da djeci govori kako „mama ne mari za porodicu“.
Prestao je da mi pomaže u kući, prestao da priča sa mnom, a onda — iz čista mira — počeo da troši naš zajednički novac na besmislene stvari.
Bila je to njegova „osveta“.
Htio je da me kazni što nisam poslušala.
U početku me boljelo. Pitala sam se da li sam pogriješila.
Ali onda sam shvatila — on nije ljut zbog novca, već zbog toga što nisam pristala da me kontroliše.
Danas taj novac stoji tamo gdje treba.
A ja sam naučila da ponekad moraš izdržati tišinu, hladnoću i osude — da bi ostao vjeran sebi.
JEDNAISTINA