Svaki dan posle škole, moja ćerka ima mali ritual — šolja kakaa i čokoladni kornet sladoleda.
To je njen način da se opusti posle časova: tiho sedeti pored prozora, gledati zalazak sunca i uživati u slatkom ukusu. Ponekad se smejem gledajući je — odrasla devojka, a ipak uživa u desertu kao dete.
Tog dana, sve je bilo kao i obično. Došle smo kući, ćerka je bacila ranac, izvadila sladoled iz zamrzivača i sela za kuhinjski sto.
Slatki miris čokolade ispunio je sobu. Sve je izgledalo savršeno: pažljivo upakovano, glatki čokoladni preliv, hrskavi vafl kornet.
Uzela je nekoliko zalogaja i iznenada stala.
— Mama, pogledaj — rekla je nesigurno.
Prišla sam bliže i videla nešto tamno unutra — kao komadić čokolade, samo u čudnom obliku. Uverila sam je: „Verovatno je samo nepravilnost.“ Ali moja ćerka, radoznala kao uvek, zaronila je kašičicom dublje.
I onda je naglo odskočila.
Ispod sloja čokolade bilo je nešto što je izgledalo kao malo stvorenje — sa tankim repićem i sitnim kleštima.
Obe smo se zaledile. Nekoliko sekundi smo bile tihe, a onda sam ja, pokušavajući da govorim smireno, rekla:
— Stavi kornet na tanjir.
Pogledala sam pažljivije — i shvatila: bio je to mali škorpion. Sitni, kao da je slučajno dospeo tamo tokom proizvodnje. Nije se pomerao, izgledalo je kao da se slučajno našao smrznut u ledu.
Ćerka je posivela, a meni je u stomaku postalo hladno.
Pažljivo sam umotala kornet u salvetu, stavila u torbu i slikala — ambalažu, serijski broj i sadržaj.
Nekoliko minuta kasnije već sam pisala odeljenju za korisničku podršku firme.
Odgovor je stigao prilično brzo.
Menadžer se izvinio, zahvalio na prijavi i obećao da će pokrenuti unutrašnju istragu kako bi utvrdili kako je do toga moglo doći. Ponudili su nam naknadu i bonuse, ali sam odbila — želela sam samo da se ovo nikada više ne ponovi.
Te večeri, ćerka je dugo sedela tiho. Na kraju je rekla:
— Mama, više ne želim kupovni sladoled. Hajde da pravimo svoj?
Osmmehnułam se. Ponekad čak i neprijatna situacija može biti početak nečeg dobrog.
Od tada imamo novu porodičnu tradiciju. Vikendom pravimo domaći sladoled: mućkamo šlag, dodajemo malo kakaa, meda, voća ili komadića čokolade. Ponekad ne ispadne savršeno, ali je naše — pravo.
Vremenom sam primetila da je ćerka postala pažljivija prema hrani.
Sada uvek čita sastav, proverava rok trajanja i zanima se gde i kako se proizvodi hrana. I razumem — ova situacija ju je naučila da se ne plaši, već da bude svesnija.
A ja — biti tu, ne suditi, ne dramatizovati, već pomoći da se vidi svetla strana čak i u neočekivanim trenucima.
Ponekad prijatelji pitaju: „Znači više uopšte ne kupujete sladoled?“
Smeškam se: „Kupujemo. Ali sada samo gledamo pažljivije.“
Prošlo je već nekoliko meseci. Još uvek volimo slatkiše, ali najviše naš ritual: izvaditi kalup iz zamrzivača, posuti sladoled orasima i smejati se, prisećajući se tog dana.
Često mislim da se ništa u životu ne događa slučajno. Čak i male neprijatnosti pojavljuju se da nas zaustave, nauče pažnji, strpljenju i brizi.
Sada, kada vidim da moja ćerka uzima kašiku i kaže:
— Mama, probaj, dodala sam malo meda, biće bolje —
razumem da taj događaj nije bio samo strah, već i važna lekcija.
Pokazalo je da čak i najneviniji događaj može biti razlog za promene — i da iz svake situacije možemo izvući ne strah, već iskustvo.
Ponekad pogledam izlog sa sladoledom u prodavnici, vidim uredne redove šarenih pakovanja — i pomislim koliko čudno funkcioniše život. Tada smo bile preplašene, a sada smo zahvalne. Jer upravo posle tog dana u našem domu pojavilo se malo više topline, smeha i pravog domaćeg srećnog trenutka.
PREUZETO