Moji svekar i svekrva očekuju da budem domaćica — ali ja to ne prihvatam…
Kad sam se udala za njihovog sina, mislili su da su dobili i novu kućnu pomoćnicu.
Ne snahu.
Ne ženu njihovog sina.
Nego nekog ko će im kuva, sređuje, služi, klima glavom.
„Ti si sada domaćica u našoj kući“, govorila bi svekrva, kao da sam potpisala ugovor koji nikad nisam ni vidjela.
„Žena treba da brine o mužu i domu“, dodavao bi svekar i gledao me kao da sam nešto pogrešno uradila čim bih uzela laptop u ruke.
Radim. Imam karijeru. Sanjam velike snove, a ne samo savršeno popeglane stolnjake.
Neću da mi život stane ispred šporeta.
Njihov sin — moj muž — podržava me.
Pomažemo jedno drugom.
Dijelimo obaveze.
Sretni smo u toj ravnoteži.
Ali njima je to „neprirodno“.
„Kako možeš da ga tjeraš da pere sudove?“
„Sramota.“
„Šta će ljudi reći?“
Ljudi uvijek nešto kažu.
Ali moj život nisu tuđe riječi.
Nisam se udala da bih se odrekla sebe.
Nisam se udala da bih bila sluškinja u sopstvenoj kući.
Ja sam partnerka.
Ja sam žena sa glasom.
Sa ciljevima.
Sa vrijednošću koja se ne meri količinom skuvanog ručka.
Ako to ne mogu da vide…
To je njihov problem.
Ne moj.
Jer ja biram da živim svoj život — ne njihova očekivanja.
JEDNAISITNA