Cela deca života smo živeli skromno, ja i moj muž, da bismo dali sve našoj deci. A u penziji je život ponovo ušao u naš dom — počelo je sa jednom slučajnom šoljicom čaja.
Kada smo sa Džejsonom počinjali zajednički život, imali smo malo. Stari auto, skroman stan, mnogo nade i dve šoljice poklonjene na venčanju. Onda su došla deca — i sve je počelo da se vrti. Posao, neprospavane noći, roditeljski sastanci u školi, vannastavne aktivnosti, štednja, renoviranja, brige.
Nismo kupovali sebi moderne stvari, retko smo išli na odmor — ali deca su uvek imala nove udžbenike, toplu odeću i domaće ručkove. Nismo štedeli ni snagu ni vreme. Verovali smo jednostavno da je ljubav briga. Svakodnevna, tiha, istrajna.
Godine su prolazile. Deca su odrasla, otišla na fakultet, zatim na posao, i na kraju su započela svoje živote. Uvek smo ih podržavali, radovali se njihovim uspesima, pomagali koliko smo mogli. Ali u nekom trenutku smo primetili da je kuća postala tiša. Nije bilo više dečijih glasova, škripanja vrata, smeha za večerom. Samo nas dvoje — i tišina.
Isprva smo to čak i voleli. Mogli smo da se naspavamo. Pročitati knjigu od korica do korica. Ali vremenom smo počeli da žudimo. Nije bilo tužno — samo… prazno.
Jednog toplog jesenjeg dana, kada su se listovi počeli slagati u zlatne tepihe na našem tremu, neko je pokucao na vrata. Otvorila sam. Na pragu je stajala mlada devojka sa kovrdžavom kosom, u laganoj marami, sa stidljivim osmehom.
— Izvinite — rekla je. — Mislim da sam pogrešila adresu…
Već sam htela da zatvorim vrata, ali umesto toga sam pitala:
— Možda biste hteli čaj?
Oklijevala je, ali je onda klimnula glavom. Tako je počelo naše poznanstvo.
Zvala se Mina. Tek se uselila u naš kraj, iznajmljivala je stan nedaleko, radila je na daljinu i nije nikoga ovde poznavala. Razgovarale smo. Ispostavilo se da se osećala usamljeno. A ja — sasvim neočekivano — imala sam želju da ispečem bananin hleb. Prvi put posle dugo vremena. Džejson je pustio staru muziku. I kao da smo ponovo bili mladi — samo ovaj put sa gostom.
Isprva je Mina retko dolazila. Onda — sve češće. Donela je svoje domaće džemove od smokava. Pomogla nam je da sredimo video pozive, da bih mogla vikendom da viđam unuke. Ponekad bi samo sela u kuhinji i tiho pila čaj — kao da je kod svoje kuće. I to je bilo predivno.
Jednog dana, na moj rođendan, došla je sa malom torticom i svećicom. Bila sam dirnuta. Jer nisam to očekivala. Džejson mi je namignuo i šapnuo:
— Vidiš, opet si tražena. Uskoro će biti red gostiju.
Smejala sam se. I zaista, tada sam osetila kako mi se srce otvorilo. Bilo je toplo. Bilo je živo.
Od tada se naš život promenio. Ne naglo, ne bučno — već duboko. Prestali smo da „čekamo poziv od dece“, već smo jednostavno počeli da živimo. Upisala sam časove keramike i napravila nekoliko zabavnih saksija za začinsko bilje. Džejson je kupio polovan fotoaparat i počeo da fotografiše zalaske sunca. Zajedno smo pili jutarnju kafu na verandi i planirali šta ćemo posaditi u proleće. A Mina je sve češće svraćala. Prvo — nedeljom. Zatim — i tokom nedelje.
Nije bila naša ćerka. I nije bila strankinja. Jednostavno — osoba koja se pojavila u pravom trenutku. Baš kao i mi — za nju. Sve je bilo uzajamno.
Jednom sam pronašla staru fotografiju: mi sa Džejsonom — mladi, pored reke, sa termosom i sendvičima. Osmmehula sam se i rekla:
— Sećaš li se kako smo sanjali da doživimo mirnu starost?..
Pogledao me i dodao:
— A ispalo je da je vesela.
Zasmejali smo se. Jer u tim rečima je bila istina. Ponekad drugi život dolazi ne onda kada ga dozivaš, već onda kada jednostavno otvoriš vrata.
PREUZETO