Ispovest devojke koja je otkrila tajnu svoje majke dok je sređivala orman nateraće vas da se zapitate da li svi imamo svoje kutije za cipele skrivene duboko u ormarima naših srca
„Šta je ovo, mama? Zašto nikada nisam videla ovu kutiju?“ upitala sam, držeći staru, sivu kutiju za cipele prekrivenu prašinom. Moja majka, Jasna, zastala je na trenutak, krpa joj je ispala iz ruke. Pogledala me je onim pogledom koji sam poznavala još iz detinjstva – pogledom koji je govorio da se iza njenih reči krije nešto važno.
Sve je počelo tog tmurnog subotnjeg jutra dok sam čistila ormar u hodniku. Planirala sam samo da bacim stare zimske jakne i šalove koje niko nije nosio godinama. U našoj kući je uvek vladala čudna tišina kada bi se pomenula prošlost. Moj otac, Zoran, poginuo je u nesreći kada sam imala deset godina, a moja majka je od tada bila zatvorena knjiga.
Preturajući po torbama i rukavicama osetila sam nešto tvrdo na vrhu ormara. Izvukla sam sivu kutiju za cipele, onu kakvu su prodavali u Borovu. Bila je teža nego što sam očekivala. Otvorila sam je, a unutra – stare crno-bele fotografije, nekoliko požutelih pisama i medaljon sa ugraviranim slovima: „Za moju ljubav, A.“
„Mama? Ko je A?“
Jasna je sela na stolicu kao da su joj noge odsečene. „To nije za tebe… To su stvari od pre nego što si se rodila.“
Ali nisam mogla da stanem. U rukama sam imala delić prošlosti koji je mirisao na tajnu. Izvadila sam pismo iz 1991. godine. Počinjalo je: „Draga Jasna, znam da ne bi trebalo da ovo pišem, ali više ne mogu da ćutim…“ Potpis: Adnan.
Adnan? Nikada nisam čula to ime u našoj kući. Srce mi je lupalo dok sam čitala. Pismo je bilo puno čežnje, straha i ljubavi. Pominjalo je granicu, rat i obećanje da će se vratiti po nju kada sve bude gotovo.
„Mama, ko je Adnan?“
Jasna je dugo ćutala, gledajući kroz prozor u kišu koja je lupala po limenom krovu garaže svoje komšinice. „Adnan je bio moja prva ljubav. Upoznali smo se na moru ’89. godine, a onda nas je rat razdvojio. Tvoj otac pomogao mi je kada sam ostala sama ovde. Nikada ti nisam htela reći jer sam se plašila da ćeš pomisliti da ga ne volim.“
Osetila sam kako mi se tlo trese pod nogama. Čitavog života sam verovala da moji roditelji imaju savršen brak, da su jedno drugom sve. Sada sam shvatila da ni ona nije bila sigurna u svoja osećanja.
„Zašto si ovo krila od mene? Zar ne misliš da imam pravo da znam ko si zaista?“
Mama je zaplakala prvi put posle mnogo godina. „Plašila sam se tvog osuđivanja. Plašila sam se da ćeš otići kao što su svi ostali napustili ovo selo kada su saznali za mene i Adnana. Tvoj deda me godinama nije gledao u oči kada je čuo da sam sa muslimanom…“
Setila sam se svih tih tišina za stolom, svih pogleda komšija kada su prolazili pored naše kuće. Setila sam se kako me je baka jednom povukla za ruku i šapnula: „Nikad ne pitaj mamu o ratu.“ U tom trenutku nisam razumela zašto.
Te noći nisam mogla da spavam. Otvorila sam medaljon – unutra su bile dve slike: mlada Jasna i tamnooki mladić koga nikada ranije nisam videla. Osetila sam neku čudnu vezu sa ovim čovekom koga nikada ranije nisam upoznala.
Narednih dana nisam mogla da prestanem da razmišljam o svemu što sam saznala. Pitala sam mamu da li može da mi ispriča celu priču.
„Te godine nas je bilo troje na plaži – ja, Adnan i njegova sestra Lejla. Bio je drugačiji od svih koje sam poznavala – nežan, pametan, uvek nasmejan. Kada je počeo rat, morali smo da se vratimo kući. Pisali smo pisma jedni drugima koliko god smo mogli… Onda su pisma prestala da stižu. Mislila sam da je mrtav. Zoran me je pronašao slomljenu i pomogao mi da krenem dalje. Ali deo mene je uvek ostajao tamo na toj plaži…“
Nisam znala šta da kažem. S jedne strane, bilo mi je žao zbog majke i Adnana; S druge strane, bila sam ljuta što je celog života krila istinu od mene.
Tih dana sam počela da primećujem koliko su naši životi isprepleteni sa prošlošću koju smo pokušavali da zaboravimo ili sakrijemo. U selu su još uvek kružile priče o onima koji su „prešli granicu srca“, o ženama koje su volele „pogrešne muškarce“.
Jedne večeri sam sela sa majkom uz čaj i rekla: „Znaš, možda je vreme da sebi oprostiš. I pokušaš da pronađeš Adnana ili bar Lejlu. Možda im duguješ oproštaj.“ Majka me je pogledala kroz suze i zagrlila me kao dete prvi put posle dugo vremena.
Nisam znala da li će imati snage da to učini, ali sam znala da smo obe napravile prvi korak ka istini.
Danas često razmišljam o tome koliko nas tajne naših roditelja oblikuju i koliko je hrabrosti potrebno da ih prihvatimo kao deo sebe.
Možda svi nosimo svoje sive kutije za cipele – skrivene duboko u ormarima naših srca. Da li iko ima hrabrosti da otvori svoju kutiju i suoči se sa onim što nalaziš unutra?