Stajala sam pored groba, držeći u ruci hladnu ogrlicu Berte. Vlažna zemlja se sručila na poklopac kovčega, a u srcu sam osećala čudno osećanje — ne samo gorčinu gubitka, već i olakšanje, kao da je baka konačno našla mir. Berta je tiho povlačila povodac napred, cvileći — nije razumela zašto njena dama više ne daje znak rukom, ne zove, ne smeši se.
Baka je kupila Bertu kada sam još bila dete. Tada je u kući vladala radost: štene sa braon ušima skakalo je po kauču, a baka se smejala kao devojčica. Od tada su bile nerazdvojne. Baka je uvek govorila da je pas njena najvernija prijateljica — jedina koja je uz nju i u radosti i u samoći. I to je bila istina. Posle smrti deke, Berta je postala njena podrška.
Kada je baka počela da se razboljeva, posećivala sam je sve češće. U kući je mirisalo na lekove i staru vitrinsku garnituru, ali je uvek bilo čisto. Bila je od onih ljudi koji se ne žale, ne traže pomoć — jednostavno sve rade sami.
— Meredith, ne troši snagu na mene, živi svojim životom — govorila je.
Ali nisam mogla drugačije. Znala sam da niko drugi više neće ostati uz nju. Ostatak porodice se odavno povukao, svaki zauzet sobom, svojim žalbama i pritužbama.
Kada je došao dan sahrane, cela porodica se okupila prvi put posle mnogo godina. Posmatrala sam ih — ponašali su se pristojno, ali u očima se videlo nestrpljenje. Svi su mislili ne o sećanju, već o testamentu. Osećala sam to celim bićem.
M
Posle ceremonije, vratili smo se u bakin dom — isti onaj u kojem je mirisalo na vanilu i mentu, gde je detinjstvo izgledalo večnim. Ali sada je sve bilo drugačije: tišina, prašina i šapat iščekivanja.
Advokat je zakasnio deset minuta. Dok smo čekali, mama je pokušala da započne razgovor:
— Meredith, ti si ipak bila uz nju do kraja, zar ne?
— Da — odgovorila sam mirno.
— Onda možda nešto znaš… govorila je o novcu?
Samo sam odmahnula glavom. Nije bilo o čemu pričati — baka nikada nije otvarala takve teme.
Kada je gospodin Johnson došao, odmah je prešao na stvar.
— Testament je jednostavan — rekao je, šireći papire. — Sva imovina Cassandre West ide osobi van porodice.
U sobi je zavladala smrtonosna tišina. Prva je viknula mama:
— Šta znači „van porodice“? To je apsurd!
Advokat je ostao miran.
— Ja samo izvršavam volju pokojnice. Ostalo nije moje.
Svađa je izbio odmah. Jedni su govorili o pravdi, drugi o pravnim greškama. Sedela sam tiho, mazeći Bertu po glavi. Teško je disala, cvilela — kao da oseća napetost u vazduhu.
Kada je advokat otišao, svi su počeli da se svađaju kome pripada kuća, ko „više zaslužuje“. Nisam izdržala i rekla sam:
— Baka nije želela da se svađate.
Ali niko me nije slušao.
M
Uveče, kada je kuća ostala prazna, ostala sam sama. Samo ja i Berta. Dugo sam sedela u bakinim fotelji, gledajući stare fotografije na zidu, razmišljajući o svemu dobru koje je činila ljudima. Komšije su pričale da je pomagala siročadi, plaćala školovanje tuđe dece, podržavala starije. A porodica gotovo ništa o tome nije znala.
Sledećeg dana došla je mama.
— Priznaj — rekla je oštro. — Baka ti je nešto ostavila?
— Ne.
— Pa zašto onda izgledaš mirno?
Nisam odgovorila. Jer u sebi sam osećala čudnu sigurnost — baka jednostavno ne bi sve ostavila.
Prošlo je nekoliko nedelja. Uzela sam Bertu kod sebe. Vlasnica stana dozvolila je da privremeno držim psa, ali je podigla kiriju. Radila sam dodatne smene, gotovo nisam spavala. Ponekad sam imala osećaj da više neću moći da izdržim.
I jedne noći, kada sam se vratila kući, Berta se ponašala čudno. Povlačila me je prema staroj kutiji sa bakinim stvarima. Tamo, u kutiji sa nakitom, primetila sam mali smotuljak. Unutra je bila beleška i metalni ključ. Na njemu je rukom bake pisalo:
„Meredith. Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Brini o Berti. Ona zna kome može verovati. Prati je. — K.“
Na ogrlici psa zaista je bio mali urez: „br. 153“. Setila sam se da je baka često držala dokumente u iznajmljenim sefredima na stanici. Sledećeg dana sam otišla tamo.
Fioka br. 153 otvorila se tiho, sa klikom. Unutra su bili fascikla, koverta i stari medaljon. Na koverti je bilo moje ime. Otvorila sam je drhtavim rukama.
U pismu, baka je sve objasnila:
M
„Nisam ostavila novac onima koji se sećaju mene samo zbog nasledstva. Sve što posedujem ostavljam tebi, Meredith. Bila si sa mnom ne zbog koristi, već iz srca. Berta je svedok moje volje. Dokle god je živa i pod tvojom brigom, ovo nasledstvo pripada tebi. Ali zapamti: novac ništa ne znači ako se ne koristi za dobro. Troši ga mudro. Pomozi onima kojima je zaista potrebno.“
Sedela sam na stanici, čitajući pismo iznova i iznova, dok mi suze nisu prekrile oči. Ne od sreće, već od osećaja da je ona sve videla i razumela.
Nekoliko dana kasnije, advokat je potvrdio autentičnost dokumenata. Ispostavilo se da je baka sve pripremila davno — u tajnosti. Ostavila mi je kuću, račune i mali fond za podršku bolnici u kojoj sam radila.
Kada je sve završilo, dugo nisam mogla da se naviknem. Činilo mi se da će se vrata svakog trenutka otvoriti i da će baka ući — sa štapom, u sivoj kabanici, sa blagim osmehom. Ali vreme je prolazilo. Počela sam da trošim novac na dobre stvari, kako je želela: platila sam lečenje dece, kupila opremu za bolnicu, pomogla nekoliko komšija u učenju.
Ponekad, vraćajući se kući, osećala sam kao da je baka i dalje tu — u tihom dahu Berte, u mirisu čaja sa limunom, u sunčevom zrakom koji pada na staru stolicu.
Otišla je, ali mi je ostavila ono najvažnije — ne imetak, već sećanje da dobro ne treba velike reči. Ono jednostavno živi u onima koji znaju da vole nesebično.
PREUZETO