Brent Čepmen imao je 13 godina kada je dobio alergijsku reakciju na ibuprofen koja ga je umalo koštala ne samo vida već i života
Kada je Brent Čepmen imao 13 godina, uzeo je ibuprofen tokom božićne košarkaške utakmice. Bio je to lek koji je ranije uzimao, ali ono što se desilo nakon toga bilo je sve osim rutinskog: doživeo je tešku reakciju koja je izazvala opekotine po celom telu, uključujući i površinu očiju.
Čepmen je bio u komi 27 dana. Zbog infekcije je izgubio levo oko, a na drugom oku mu je ostao samo delimičan vid. Telo mu se oporavilo, ali se vid nikada nije potpuno vratio.
– Poslednjih 20 godina sam imao skoro 50 operacija pokušavajući da spasim ovo oko, uglavnom presađivanja rožnjače. Ugradili bismo novu rožnjaču. Nekad bi trajala samo nekoliko meseci, nekad i nekoliko godina, ali nikada se zapravo ne bi zacelila, rekao je Čepmen o svom desnom oku.
U galeriji pogledajte fotografije:
Brent Čepmen Foto: Printscreen/Instagram/local12wkrc
Retka operacija — zub u oku
Međutim, dr Greg Moloni, klinički vanredni profesor hirurgije rožnjače na Univerzitetu Britanske Kolumbije, uspeo je da ove godine povrati Čepmenov vid retkom procedurom koja podrazumeva ugradnju vlastitog zuba u oko.
– Veoma sam srećan i ponovo upijam svet oko sebe, cenim sitnice. Sve deluje pomalo nestvarno, kao da sam u euforiji, rekao je Čepmen.
Ova procedura, poznata kao zub-u-oku ili osteo-odonto-keratoprostetika (OOKP), podrazumeva vađenje pacijentovog zuba, njegovo ušivanje u obraz i kasnije postavljanje te strukture u oko.
Radi se o poslednjoj opciji kada nijedna druga procedura ne daje rezultate.
– To je situacija u kojoj standardna transplantacija rožnjače jednostavno ne funkcioniše, rekao je dr Visente Dijaz, vanredni profesor oftalmologije i nauke o vidu na Jejl medicinskoj školi. Dijaz nije učestvovao u Čepmenovom slučaju, ali leči pacijente sa Stivens-Džonsonovim sindromom, retkom i ponekad fatalnom reakcijom na lekove koja je i uzrokovala Čepmenovo slepilo.
Šta je Stivens-Džonsonov sindrom?
Ovo stanje izaziva ozbiljnu upalu kože i sluzokože, uključujući i oči. U nekim slučajevima, imunološki sistem napada i uništava limbalne matične ćelije, koje su ključne za očuvanje providnosti rožnjače. Bez tih ćelija, rožnjača postaje zadebljana, prekrivena „kožom“, i svetlost više ne može da dopre do mrežnjače.
Stivens-Džonsonov sindrom može biti izazvan bilo kojim lekom ili infekcijom, iako neki lekovi, kao što su antiepileptici, lekovi protiv gihta i sulfa antibiotici, nose veći rizik. Takođe, određeni genetski faktori mogu povećati verovatnoću nastanka sindroma. Dijaz je napomenuo da se ovo stanje može javiti u bilo kom trenutku života, čak i ako je osoba prethodno koristila isti lek bez problema.
Kako zub može spasiti vid?
U zdravom oku, rožnjača funkcioniše kao vetrobran, propuštajući svetlost do sočiva i zatim do mrežnjače, gde se svetlosni signali pretvaraju u električne i šalju mozgu. Njena providnost zavisi od pravilne hidratacije i obnavljanja ćelija pomoću limbalnih matičnih ćelija. Kada ti sistemi otkažu, kao kod Stivens-Džonsonovog sindroma, dolazi do slepila.
Kada rožnjača postane trajno neprovidna i telo odbacuje transplantate, hirurzi ponekad pribegavaju operaciji „zub-u-oku“.
– Očnjak, koji je najduži zub u ljudskoj vilici, vadi se zajedno sa tankim slojem kosti koja ga okružuje, kako bi se održala cirkulacija i vitalnost tkiva. Zub se potom obrađuje u blok debljine 4 milimetra, u koji se uvrće plastični optički cilindar, objasnio je dr Ben Kang, oralni maksilofacijalni hirurg i šef odeljenja za maksilofacijalnu hirurgiju u Opštoj bolnici u Vankuveru.
Obrađeni zub sa sočivom se zatim ugrađuje u pacijentov obraz ili kapak na nekoliko meseci, kako bi se oko njega razvilo meko tkivo.
– Zub je zaista idealna struktura za držanje optičkog sočiva. Čvrst je, otporan, opstaje i u teškim uslovima, a telo ga prihvata jer je njegov sopstveni, rekao je Moloni za CNN.
Sledeći korak je pravljenje otvora na oku gde će se ugraditi ova nova struktura.
Kada se zub-lens kompleks integriše sa živim tkivom, hirurški se ugrađuje na prednju stranu oka, zamenjujući funkciju rožnjače. Tkivo iz pacijentovih usta koristi se za prekrivanje zubnog dela uređaja, dajući oku ružičastu nijansu. Svetlost zatim može proći kroz providno sočivo do mrežnjače, omogućavajući ponovo vid – pod uslovom da su mrežnjača i očni živac zdravi.
Moloni kaže da postoje dve vrste kandidata za ovu operaciju: oni poput Čepmena, koji su iscrpeli sve druge opcije, i oni kod kojih se već na početku zna da druge metode neće delovati. Operacija, koja traje preko 12 sati i odvija se u dve faze, vrlo je retka i obavljaju je samo pojedini specijalisti širom sveta. Ali za one koji ispunjavaju uslove, uspeh može značiti povratak gotovo normalnog vida.
– Kao da gledate kako ljudi izlaze iz vremenske kapsule i ponovo se upoznaju sa svetom. Za nas je to veoma emotivan trenutak, rekao je Moloni.
Povratak vida i ljudske povezanosti
Čepmenu je zub izvađen u februaru, a struktura je ugrađena u oko u junu. Poslednja operacija, kojom je ispravljen ugao sočiva da bi se ispravila distorzija slike, obavljena je 5. avgusta. Naočare je dobio 13. avgusta i sada ima vid 20/30, što znači da može da vidi detalje sa 20 stopa udaljenosti koje osoba sa savršenim vidom vidi sa 30 stopa.
Prvo što je video nakon operacije bio je panoramski pogled na grad iz Molonijeve ordinacije na 16. spratu.
– Neopisivo je. Videti ceo grad, kako sve funkcioniše, kako se ljudi kreću… Kada si slep ili imaš slab vid, ne vidiš sve to, više si u svojoj glavi. Ima mnogo više mentalne buke i to zna biti teško. Dr Moloni i ja smo prvi put uspostavili kontakt očima, obojica smo bili veoma emotivni. Nisam ostvario kontakt očima već 20 godina, rekao je Čepmen.
Novi početak
Pre nego što je dobio ovu operaciju, Čepmen je bio blizu odustajanja od nade.
– Nismo više imali opcije. Transplantati su trajali sve kraće i postajali su rizični. Čak i kad bih dobio novi, znao sam da neće potrajati. Ovo mi je otvorilo nova vrata i novo poglavlje života. Donosi mi i veću stabilnost.
Planira da putuje – Japan mu je na vrhu liste – ali želi jednostavno da „vidi svet i upije ga u sebe“. Omiljeni prizor? Njegova sestričina i sestrić.
– Imam sestričinu i sestrića od 4 i 2 godine. Tako su slatki i zabavni, kaže on.
Po zanimanju je terapeut za masažu i raduje se povratku na posao.
– Mnogo sam bio odsutan sa posla poslednjih godina zbog operacija. Sada mogu da se posvetim pomaganju drugima i da ne fokusiram sve na sebe – a to psihološki mnogo znači, kaže Čepmen i dodaje da je uzbuđen što ponovo može da sanja i da „nije više ograničen nestabilnošću svog stanja“.
– Ranije sam se plašio da planiram. Uvek sam strahovao da ću morati na hitnu operaciju ili da ću dobiti infekciju. Sve je bilo nepredvidivo. Planirao bih nešto, pa bih se razočarao kad ne mogu da ostvarim. Vizuelna povezanost s ljudima je nešto što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, a zapravo je veoma moćna za one koji su slabovidi, zaključio je.
KURIR.RS