Kupila sam par patika za 15 dolara za majku koja se našla u teškoj situaciji – a dve nedelje kasnije čula sam kucanje na vratima.
Mislila sam da je kupovina polovnih patika za neznanku samo mali gest dobrote. Ali kada se posle dve nedelje ta žena pojavila na mojim vratima potpuno promenjena, shvatila sam: taj skromni poklon postao je početak nečeg neverovatnog.
Nikada ne bih poverovala da običan par cipela može promeniti nečiji život. A ipak, najbolje priče počinju upravo tako – od nečeg jednostavnog i skoro neprimetnog.
Bio je to sasvim običan oktobarski utorak. U vazduhu se već osećala svežina, lišće je šuštalo pod nogama. Odvela sam našu kuju Moli kod veterinara na rutinsku kontrolu i, čekajući, svratila u radnju sa polovnom odećom. Nisam nameravala da kupim ništa posebno – možda jesenji džemper ili neku sitnicu za kuću.
I tada sam je ugledala.
Mlada žena u staroj sivoj dukserici stajala je pored police s obućom. Kosa joj je bila vezana u nemarnu konjsku repu, a pored nje se nalazila kolica s detetom koje je imalo možda godinu dana. U rukama je držala dva para cipela: iznošene patike i malo korišćene bele adidas patike za 15 dolara. Nekoliko puta je pogledala cenu, zatim svoje stare cipele i dete.
I tiho je prošaptala:
— Ne… ne mogu. To su tri dana hrane.
Odmah sam prepoznala taj glas – ne njen lično, već samu intonaciju. To je zvučalo kao umorna rezignacija, dobro poznata onima koji moraju da biraju između potrebnog i najpotrebnijeg.
Ostavila je patike i otišla na kasu, gde je kupila samo mali bodić za dete.
Setila sam se sebe pre sedam godina, kada je muž otišao, ostavivši me sa dvoje dece i 84 dolara u novčaniku. Predobro sam znala taj osećaj očaja.
Zato sam bez oklevanja uzela te cipele, platila i sustigla je na ulici.
— Izvinite! Zaboravili ste nešto! — pružila sam joj kesu.
Isprva nije razumela, a onda je briznula u plač.
— Zašto ste to uradili? — upitala je. — Pa mi se uopšte ne poznajemo.
Odgovorila sam samo:
— Zato što nam ponekad treba podsetnik: važni smo. Neko nas primećuje.
Stavila sam joj u ruku još 50 dolara – za dete. To su bili moji „novci za zamenu prozora“, ali prozori su mogli da sačekaju.
Zvala se Savana. Tada nijedna od nas nije znala da će taj trenutak promeniti živote obe.
Dve nedelje kasnije neko je pokucao na moja vrata. Na pragu je stajala ista žena, ali sada u elegantnom kostimu, sa sjajnim očima i kutijom sa poklonom u rukama.
Ispričala je da se tog dana vraćala iz suda: skupila je hrabrost da podnese tužbu protiv muža, bogatog i uticajnog čoveka koji je kontrolisao njen život. Moj neočekivani gest dobrote postao je za nju dokaz da svet može biti drugačiji.
Nekoliko dana kasnije on je uhapšen – pored njenog svedočenja isplivale su i ozbiljne finansijske malverzacije. Savana je povratila pristup svojim pravnim sredstvima i slobodu.
Na mom stolu ostavila je kutiju, a u njoj ček na 30 hiljada dolara.
— Promenila si mi sve za 15 dolara — rekla je. — Sada dozvoli da ja promenim nešto za tebe.
Pola godine kasnije stajala sam u gradskom centru za pomoć porodicama. Zajedno sa volonterima pakovali smo pakete s hranom, cipelama, stvarima za decu i porukama: „Neko misli da si važan.“
Tako je nastala „Savanina ormarica“ — projekat koji pomaže onima koji su previše ponosni da bi molili, ali kojima je pomoć preko potrebna.
Savana sada vodi sopstveni fond za podršku ženama. Često dolazi sa sinom, koji je porastao i mnogo liči na nju.
Ponekad se šalimo: sve je počelo od para polovnih patika. Ali u dubini duše znam: počelo je od malog čina dobrote, koji se pokazao većim nego što smo mogle da zamislimo.
Jer dobrota se ne širi samo u talasima. Ona se množi.
PREUZETO