Dva beskućnika prišla su stolu bogate žene:
— Gospođo, biste li nam mogli dati malo ostataka hrane?
Milijunašica je podigla pogled — i ukočila se od šoka kad je vidjela dva dječaka…
Kada su dvojica mršavih dječaka, neuredne odjeće, nesigurno ušla u luksuzni restoran tražeći ostatke hrane, nitko nije očekivao da će bogata žena reagirati tako da joj dijamantna narukvica sklizne s ruke — jer pred njom je stajao sin za kojeg je mislila da je mrtav.
Bio je hladan listopadski večer u New Yorku. Ulice su brujale od života — trube taksija, bljeskajuće reklame, neprekidna vreva prolaznika.
U središtu restorana „Le Rivage“, elegantnog francuskog lokala, Eleanor Moore, poznata milijunašica iz svijeta nekretnina, završavala je večeru sa svojim suradnicima. Odjevena u elegantno krem odijelo, bila je slika uspjeha i luksuza.
Kada se konobar udaljio, na ulazu su se pojavila dva mršava dječaka u poderanoj odjeći. Lica su im bila prljava, a odjeća visjela s njihovih tijela. Jedan, možda dvanaestogodišnjak, tiho je rekao:
— Gospođo… možemo li dobiti malo vaših ostataka?
Tišina. Svi pogledi su se okrenuli prema njima.
Jedan od suradnika šapnuo je da pozovu osiguranje, ali je Eleanor podigla pogled prema starijem dječaku — i njezino se srce zaustavilo. Oblik očiju, brade… kao da je gledala odraz prošlosti.
— James? — šaptom je rekla drhtavim glasom.
Dječak se ukočio. — Kako znate moje ime?
Eleanorine su oči zasuzile. Prije osam godina njezin jedini sin, James, nestao je nakon prometne nesreće. Policija ga je tražila mjesecima, ali bez uspjeha. Eleanor se zakopala u posao, pokušavajući otupiti bol i uvjeriti se da je njezino dijete zauvijek izgubljeno.
A sada je stajao pred njom — mršav, prljav, s mlađim dječakom za ruku.
Eleanor je ustala, potpetice su zazvonile po mramoru. Svi su utihnuli dok se približavala.
— To sam ja, dušo… mama.
James je ustuknuo. — Lažeš. Moja je majka umrla prije mnogo godina.
Eleanor je kleknula, suze su joj tekle niz obraze.
— Ne, moj voljeni… nikada nisam prestala tražiti tebe.
Mlađi dječak ga je povukao za rukav:
— Plače… možda govori istinu?
Eleanor tiho reče:
— Još uvijek imam tvoju igračku… medvjedića kojem nedostaje jedno uho. Zvao si ga Ben. Još uvijek spava na mom jastuku.
Jamesove su se oči napunile suzama. Napravio je korak naprijed i zagrlio majku.
U restoranu je netko obrisao oči. Kuhar je šapnuo konobaru:
— Donesi im tople juhe. I ne spominji račun.
Eleanor je čvrsto držala sina, osjećajući njegovo srce kraj svojega.
A zatim se okrenula mlađem dječaku:
— A ti, dragi moj, tko si?
— Zovem se Luke. Bili smo zajedno… otkad se probudio pod starim mostom.
Eleanor se kroz suze nasmiješila i pružila mu ruku:
— Onda ste sada obojica kod kuće.
Svjetla New Yorka blještala su kroz prozore, ali za njih troje svijet je na trenutak stao.
Majka, sin i još jedno izgubljeno dijete — napokon pronađeni.
— Dođi, rekla je Eleanor tiho. Danas počinje novi život.
PREUZETO