Moja ćerka iz prvog braka odrasla je uz mene.
Sama sam je podizala, hranila, oblačila, školovala.
Sve dok nisam upoznala čovjeka koji mi je promijenio život — njenog očuha.
Finansijski stabilan, pažljiv, pun razumijevanja.
Ubrzo smo se vjenčali i počeli živjeti lagodnije nego ikad.Ali ona to nikad nije prihvatila.
Uvijek je držala distancu, kao da mu ne vjeruje.
Nikad nije tražila ništa od njega, ni najmanju pomoć.
Sve je rješavala preko mene.Kada je došlo vrijeme da upiše fakultet, došla je s papirima i rekla:
„Mama, trebam još malo novca za upis.“
Rekla sam joj, možda preoštro:
„Dušo, tvoj očuh ima dovoljno. Ne mogu ja više sve da plaćam. Obrati se i njemu.“
Samo me pogledala i rekla:
„Znači, sad kad imaš njega, ja više nisam tvoja briga?“
I otišla.
Bez svađe, bez plača. Samo tišina.
Kasnije sam čula da je uzela studentski kredit i preselila se.
Ne javlja se. Ne odgovara na poruke.
A ja svaku noć gledam u telefon, čekajući da napiše:
„Mama, oprosti.“
JEDNAISTINA