Uvod:
Godinama sam bila ta koja sve plaća, organizuje i trpi.
Od trenutka kad sam se udala za njenog sina, sve je nekako padalo na mene.
Pokloni, proslave, godišnjice — sve sam ja finansirala i spremala, dok je on ćutao.
„Ma pusti, mama je stara, nije vrijedno rasprave“, govorio bi.
I ja sam puštala. Svaki put.
Zaplet:
Sada, kad puni 90 godina, očekivalo se da ja ponovo sve preuzmem.
Njene kćerke su odmah rekle:
„Ti to uvijek tako lijepo organizuješ, naruči ručak, plati, pa ćemo svi skupiti kasnije.“
Zvučalo je poznato — jer se „kasnije“ nikada nije desilo.
Nisam ni dobila hvala, ni dinar natrag.
Vrhunski trenutak:
Ovoga puta, rekla sam:
„Ne, neću ja plaćati. Ako vam je stvarno stalo, svako neka učestvuje.“
Nastala je tišina.
Svekrva me pogledala kao da sam izgovorila najveću uvredu.
„Posle svega što sam uradila za tebe…“ rekla je drhtavim glasom.
A ja sam joj prvi put uzvratila mirno:
„I ja sam uradila mnogo, ali to ne znači da ću dozvoliti da me koristite.“
Rasplet:
Naravno, pričalo se da sam bezosjećajna, da nemam poštovanja prema starijima.
Ali znaš šta?
Po prvi put sam otišla kući bez griže savjesti.
Jer poštovanje ne znači da moraš stalno da šutiš dok te drugi troše.
Nisam odbila da platim večeru iz zlobe —
odbijam da plaćam cijenu tuđeg nepoštovanja.
JEDNAISTINA