Aleksandrina ispovijest tjera nas da se zapitamo: Koliko nas živi u sjeni tuđih sumnji? Koliko puta povjerujemo traču prije nego što potražimo istinu? I kad jednom izgubimo povjerenje – možemo li ga ikad zaista vratiti?
„Lažeš! To dijete nije moje!“ Branko je vikao tako glasno da su komšije sigurno čule svaku riječ. Stajala sam u kuhinji, držeći malog Leona u naručju. Suze su mi se slijevale niz lice. Nikad nisam mislila da će moj život postati ovakva sapunica – ali evo me, u malom stanu na Novom Beogradu, gdje se zidovi tresu od vriske, a povjerenje se mrvi kao stari malter.
Sve je počelo kad sam rodila Leona. Branko je postao hladan, distanciran. Onda su krenule glasine. Njegova sestra Marina – uvijek spremna na tračeve – šapnula mu je da me viđa s Dejanom iz komšiluka.
„Dejan stalno dolazi kad Branko nije kući“, rekla je.
Nisam ni slutila da će te riječi posijati sjeme sumnje koje će izrasti u čudovište, prenosi Stil.
„Branko, molim te, pogledaj ga! Ima tvoje oči!“
Pokušavala sam da ga uvjerim, ali je samo odmahnuo glavom.
„Baš me briga! Ako si sigurna, uradimo DNK test!“
Sedmice su prolazile u tišini i hladnoći. Branko je spavao na kauču, a ja sam svaku noć plakala u Leonovoj sobi. Moja majka Jasna dolazila je svaki dan i pokušavala me utješiti:
„Draga, muškarci su takvi… Ali ako znaš da govoriš istinu, nemaš čega da se bojiš.“
Ali bojala sam se. Ne rezultata – istinu sam znala – nego onoga što će ostati od nas kad sve ovo prođe.
Branko je pristao na test tek kad ga je njegov otac Stevo pritisnuo:
„Sine, nemoj brukat porodicu. Ako imaš sumnje – riješi to kao muškarac.“
Test smo uradili u privatnoj klinici. Sjećam se hladne ruke medicinske sestre i njenog pogleda – kao da me već bila osudila. Branko nije rekao ni riječ cijelim putem kući.
Rezultati su trebali stići za dvije sedmice.
U međuvremenu, Marina je organizovala porodični roštilj na Avali.
„Svi dolazite, biće cijela porodica!“, rekla je kroz stisnute zube, gledajući me kao uljeza.
Tog dana nebo je bilo sivo, ali dvorište puno smijeha i mirisa ćevapa. Djeca su trčala oko stola, odrasli su pili pivo i pričali o politici. Ja sam sjedila sa strane, osjećajući se kao duh.
Kad je došlo vrijeme za desert, ustala sam i pozvala sve za sto.
„Imam nešto važno da kažem“, počela sam drhtavim glasom.
Svi su zašutjeli. Iz torbe sam izvadila kovertu s rezultatima DNK testa.
„Branko me optužio da lažem – da Leon nije njegov sin. Pristala sam na test jer nemam šta kriti. Evo rezultata.“
Gledala sam ga pravo u oči dok sam otvarala kovertu. Marina je prevrnula očima, a Stevo se namrštio. Branko je izgledao kao da će se srušiti.
Čitala sam naglas:
„Podudaranje 99,99%. Branko Kovačević je biološki otac Leona Kovačevića.“
Nastala je tišina. Čak su i djeca prestala trčati. Branko je spustio glavu, zanijemio. Marina je pocrvenjela od stida. Moja majka je prva progovorila:
„Eto ti! Sram te bilo!“
Branko je ustao i pokušao me zagrliti.
„Mjesecima si me mučio sumnjama, slušao si tračeve, ne mene… Kako da ti opet vjerujem?“ – pitala sam ga, odmaknuvši se.
Šapnuo je:
„Žao mi je… Bio sam glup. Marina mi je napunila glavu.“
Marina se branila:
„Samo sam rekla šta sam vidjela! Nije moja krivica što si ljubomoran!“
Stevo je udario šakom o sto:
„Dosta! Porodica nam se raspada zbog gluposti!“
Ostatak dana prošao je u tišini. Niko više nije pričao o tome, ali osjećala sam poglede – puni stida i saosjećanja.
Kad smo stigli kući, Branko me molio za oproštaj.
„Aleksandra, kunem ti se, nikad više neću sumnjati u tebe. Samo mi daj još jednu šansu.“
Gledala sam ga dugo. Tiho sam rekla:
„Povjerenje se teško gradi, a lako se gubi. Ne znam hoću li ikada moći zaboraviti kako si me gledao tih mjeseci – kao strankinju u vlastitom domu.“
Noćima poslije nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu – o Marininim riječima, Brankovoj slabosti, svom bolu… i Leonovoj budućnosti.
preuzeto