Kad su moji roditelji prepisali kuću i zemlju mom rođaku, nisam ništa rekla.
Nisam ni plakala. Samo sam pitala:
„Zašto?“
Majka je slegnula ramenima i rekla:
„Pa on ima djecu, ti nemaš. Tebi ne treba.“
Tada sam prvi put osjetila kako izgleda kad te izdaju oni koji su te stvorili.
Ne zbog novca, nego zbog toga što ti jasno kažu — da vrijediš manje.
Otišla sam iz tog grada, iz te kuće, iz svega.
Nisam se javljala mjesecima.
Radila sam, štedjela, gradila svoj život sama.
Kupila sam stan, uredila ga po svom ukusu, bez ičije pomoći.
Prošle su godine.
Jednog dana, majka me nazvala — rođak je sve prodao i odselio se.
„Nismo znali…“, rekla je.
A ja sam samo odgovorila:
„Zato što niste htjeli da znate.“
Danas imam mir.
Nemam nasljedstvo, ali imam dostojanstvo.
A ono vrijedi više od svake kuće, svakog papira i svake lažne ljubavi.
JEDNAISTINA