Moja baka je oduvijek bila gruba prema svojoj najstarijoj kćerki — sestri moje mame.
Nikad nisam razumjela zašto.
Uvijek je više voljela mlađu djecu, njima je kupovala poklone, pričala nježno… a najstariju je samo kritikovala.
„Ti sve moraš znati, ti si najstarija“, govorila bi joj.
Kao da je kaznila jer se prva rodila.
Dok smo odrastali, ja sam gledala kako ta žena — moja tetka — uvijek daje sve od sebe, a nikad ne dobije priznanje.
Brinula se o baki kad je bila bolesna, iako joj nikad nije čula „hvala“.
Kad su svi drugi okretali leđa, ona je ostajala.
I nikad nije rekla ništa ružno. Samo bi slegnula ramenima i rekla:
„Ma, ona je moja majka.“
Sad, kad bake više nema, često razmišljam o svemu.
O tome kako roditelji nekad, iz svojih rana, prenose bol na djecu koja to najmanje zaslužuju.
I kako upravo oni koji su najviše povrijeđeni — najčešće postaju najplemenitiji.
Jer nije veličina u tome koliko te vole,
nego koliko ti i dalje znaš voljeti — uprkos svemu.
JEDNAISTINA