Emma je radila dvostruke smene u Marino’s Italian Kitchen i jedva je krpila kiriju. Svakog dana, čim bi se ručak završio, na brzinu bi spakovala preostalu hranu i krišom je odnela iza restorana.
Tamo je sedeo Joe – mršav, sede kose, uvek uredno prekrštenih nogu na svojoj staroj deki. Nije prosio. Samo bi klimnuo glavom, zahvalio se i polako pojeo sve što mu je donela.„Znaš da će te gazda uhvatiti jednog dana,“ upozorila ju je koleginica Dani dok su brisale stolove. „On sve vidi.“
„Ovo je ionako hrana koja bi završila u kanti,“ rekla je Emma tiho. „A on je gladan.“Dani je slegnula ramenima, ali Emma je nastavila po svom. Nije znala zašto je baš tom čoveku verovala, samo je osećala da nije običan skitnica.
Jednog kišnog četvrtka, dok mu je dodavala papirno umotanu sendvič, čula je vrisak iza sebe. Mr. Marino je stajao na vratima, besan, lice mu crveno. „ŠTA to radiš?!“ grmeo je.Joe je ustao i tiho rekao: „Možda bismo mogli da porazgovaramo nasamo.“
Marino se nasmejao podrugljivo – „Ja ne pričam sa prosjacima!“ – i tada je Joe izgovorio rečenicu koja je ostavila sve u tišini: „Možda ćete pričati sa čovekom koji poseduje ovu zgradu.“
Tišina je pala na uski prolaz iza restorana. Kiša je lagano padala niz oluk, a Emma je držala kišobran i zurila u Joea.„Šta ste rekli?“ Marino je koraknuo napred, ali glas mu je zadrhtao.
Joe je skinuo kapuljaču. „Moje puno ime je Joseph Harold Randall. Možda ste ga videli na ugovoru o zakupu.“Marino je problijedeo. „To… to nije moguće.“„Mogu da vam pokažem papire,“ rekao je Joe mirno. „Ali mislim da već znate istinu.“
Emma je pogledala čas Marinu, čas Joea. Srce joj je lupalo. Sve vreme je mislila da hrani nekog nesrećnika – a on je zapravo bio vlasnik svega?Marino se osvrnuo, svestan da ga radnici gledaju kroz prozor kuhinje. „Dobro. Šta hoćete? Novac? Zahvalnicu?“
Joe je zakoračio bliže. „Hoću da poštujete ljude koji rade za vas. Hoću da ova devojka, koja mi je pokazala više ljudskosti nego mnogi koje sam plaćao hiljadama dolara mesečno, ne ostane na ulici zato što ima srce.“
Emma je osetila kako joj se oči pune suzama. Nikada niko nije stao u njenu odbranu na taj način.„Ona je ukrala hranu!“ Marino je viknuo. „Meni stvara gubitke!“Joe se nasmejao – ali to nije bio topao smeh. „Gubitke? Govorite o tanjiru testenine? Zna li iko koliko hrane bacate svake večeri? Ja sam vlasnik te hrane. I od danas, ja odlučujem šta se sa njom radi.“
Marino je zinuo. „Ne možete—“„Mogu,“ presekao ga je Joe. „Vaš ugovor o zakupu ističe sledećeg meseca. Neću ga produžiti.“Emma je zadržala dah. To je značilo kraj Marino’s restorana.
„Ne možete to da uradite! Ja sam ovde dvadeset godina!“ Marino je gotovo zavapio.Joe je klimnuo. „Dali ste sebi dvadeset godina da pokažete kakav ste čovek. Moja odluka je konačna.“
Okrenuo se ka Emmi. „A ti,“ rekao je nežnije, „imaš posao kod mene ako ga želiš. Planiram da otvorim mali bistro. Pristojne cene, hrana za sve – a višak će svako veče ići ljudima kojima je potreban.“Emma nije znala šta da kaže. „Zaista… mislite da ja to mogu?“Joe joj se osmehnuo. „Ti si već pokazala da imaš srce i radnu etiku. Naučićeš sve ostalo.“
Dani je istrčala iz kuhinje i zagrlila Emmu. „Znala sam da si posebna,“ šapnula je.Marino je tiho psovao, ali Joe je samo podigao ruku. „Imate dve nedelje. Iskoristite ih da se oprostite sa mušterijama kako dolikuje.“
Narednih dana Emma je dolazila na posao sa mešavinom nervoze i uzbuđenja. Ljudi iz komšiluka čuli su priču i počeli da dolaze samo da bi videli „skitnicu koji je milioner“.
Joe je sedeo u uglu restorana, ponekad pričao sa gostima, ponekad beležio ideje za novi lokal. Sve češće bi zvao Emmu da sedne kraj njega i iznese mišljenje o meniju, boji zidova, muzici.„Želim da ovo mesto odražava duh onog što si uradila za mene,“ govorio je. „Toplo, iskreno i otvoreno.“Emma je prvi put u životu osećala da njen glas vredi.
Dve nedelje kasnije, Marino’s je zatvorio svoja vrata. Na istom mestu otvorio se „Randall’s Table“ – mali, svetao bistro sa velikim natpisom: Niko ne odlazi gladan.Prvog dana, Joe je stajao pored Emme dok je presijecala crvenu vrpcu. „Ti si razlog zbog kog ovo postoji,“ rekao je.
Emma je duboko udahnula, gledala puni lokal i nasmešila se. „Ne,“ odgovorila je. „Razlog je to što neko veruje da dobrota i dalje ima mesto u ovom svetu.“A kada je prvi beskućnik ušao i dobio tanjir tople supe, Emma je znala da je sve što je rizikovala vredelo.
PREUZETO