“Fadila, molim te, možeš li otići u sobu dok Adnan ne ode?” Lejlin glas drhti, ali oči joj mole. Stojim na pragu dnevnog boravka, u rukama držim tanjir sa svježe ispečenim hurmašicama. Tarik, moj jedini unuk, sjedi na podu i slaže kockice. Pogledam ga, pa Lejlu, pa opet njega. Srce mi se steže. “Zar opet, Lejla? Zar ni danas ne mogu biti s njim?” šapćem, ali ona već skreće pogled.
Zatvaram vrata svoje male sobe i sjedam na krevet. Zidovi su tanki; čujem Adnanov duboki glas kako pita Tarika šta je danas radio. Zamišljam kako mu Tarik pokazuje crtež koji smo zajedno napravili jutros. U meni raste tuga, ali i bijes. Nisam ja ovdje uljez. Ova kuća je nekad bila moja. Ovdje sam podizala Lejlu sama, nakon što je njen otac poginuo na Grbavici ’93. godine. Ovdje sam plakala, smijala se, borila za svaki dan.
Sve se promijenilo kad se Lejla udala za Adnana. On je iz dobre sarajevske porodice, ima posao u općini, uvijek odijelo i kravata. Na početku je bio ljubazan, ali čim su se preselili kod mene – jer nisu imali gdje – počeo je postavljati pravila. “Fadila, nemojte Tariku pričati ratne priče, previše su teške za njega.” “Fadila, nemojte mu davati toliko slatkiša.” “Fadila, nemojte ga uspavljivati pjesmama, to je zastarjelo.”
Prvo sam šutjela. Onda sam pokušala razgovarati s Lejlom. “Kćeri, ovo je i moj dom. Zar ne mogu biti baka svom unuku?” Ona bi me zagrlila i šapnula: “Znam mama, ali Adnan je nervozan kad si ti tu. Kaže da nema privatnosti.”
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam u kuhinji i plakala. Sjetila sam se dana kad sam Lejlu vodila u školu kroz snijeg, kad smo dijelile zadnju koru hljeba. Sjetila sam se kako mi je obećala: “Mama, nikad te neću ostaviti samu.” Sad sjedim sama u svojoj sobi dok moj unuk odrasta bez mene.
Jednog dana, dok sam slagala veš u hodniku, čula sam Adnana kako govori Lejli: “Tvoja majka nas guši. Ili će ona otići ili ćemo mi!” Zaledila sam se. Nisam znala da li da vrištim ili da pobjegnem. Te noći nisam oka sklopila.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Adnanom. Skuhala sam mu kafu i pozvala ga u kuhinju. “Adnane, znam da ti smetam. Ali ja nemam gdje otići. Ova kuća je moj život. Sve što imam ste vi i Tarik.” Pogledao me hladno: “Fadila, vi ste dobra žena, ali mi trebamo svoj mir. Tarik treba da raste bez stalnog nadzora bake.”
Nisam znala šta da odgovorim. Osjećala sam se kao višak u vlastitom domu.
Dani su prolazili. Svaki put kad bi Adnan došao s posla, ja bih nestajala u sobu kao duh. Tarik bi kucao na vrata: “Bako, hajde da crtamo!” A Lejla bi ga odvukla: “Pusti baku da odmara.”
Jednog popodneva Tarik je došao uplakan u moju sobu: “Bako, zašto tebe nema kad tata dođe? Jesi li ljuta na mene?” Zagrlila sam ga čvrsto: “Nisam dušo moja, nikad ne bih bila ljuta na tebe.” Ali nisam imala snage da mu objasnim zašto moram nestajati.
Počela sam razmišljati o odlasku u dom za starije. Prijateljica Azra mi je rekla: “Fadila, nisi ti kriva što si višak u vlastitoj kući. Danas djeca misle da su roditelji teret.” Ali kako da odem? Kako da ostavim Lejlu i Tarika?
Jedne večeri Lejla je došla uplakana u moju sobu: “Mama, ne znam šta da radim. Adnan prijeti razvodom ako ti ne odeš.” Pogledala sam je dugo: “A šta ti želiš?” Slegnula je ramenima: “Ne znam… Želim mir u kući.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam slike iz mladosti – Lejlu kao bebu, nas dvije na moru u Neumu… Srce mi se kidalo.
Sutradan sam spakovala nekoliko stvari i otišla kod Azre na nekoliko dana. Kuća mi je nedostajala više nego ikad. Tarik me zvao svaki dan: “Bako, kad ćeš doći?” Nisam znala šta da mu kažem.
Vratila sam se nakon sedmicu dana. Adnan me nije ni pogledao. Lejla je bila blijeda i umorna. Tarik me zagrlio kao da me nije vidio godinu dana.
Od tada živim kao sjena u vlastitoj kući. Svaki put kad Adnan dođe s posla, ja nestajem – u sobu ili na balkon, kao duh prošlih vremena.
Ponekad se pitam: Zar smo mi bake stvarno višak? Zar ljubav prema unucima može biti prijetnja nečijem miru? Da li sam pogriješila što sam sve dala za svoju porodicu?
https://izivotneprice.magictaless.com/