Kad sam se oženio s 30 godina, imao sam tek mali stan i skromnu platu. Moja žena je takođe poticala iz skromne porodice — jedini joj je rod bio otac, gospodin Velasko, krhak i tih čovjek, na pragu sedamdesete, koji je živio od veteransku penzije.
Odmah nakon našeg vjenčanja uselio se kod nas. I nikada više nije otišao.
Dvadeset godina nije plaćao ni struju, ni vodu, ni hranu — ništa. Nije pazio djecu, nije kuhao, nije čistio. Neki rođaci su ga iza leđa čak ismijavali, nazivajući ga “prvoklasnim parazitom”.
Lagao bih kada bih rekao da me to nikada nije izjedalo.
Dolazio bih s posla, otvorio frižider i našao samo prazninu. A on bi sjedio u dnevnoj sobi, pijuckao kafu kao da to nema nikakve veze s njim.
Ali svaki put kad bi mi knedla od bijesa stala u grlu, progutao bih je. Podsjećao sam se: to je otac moje žene. Ako ga ja otjeram, ko će se brinuti za njega?
I zato sam ćutao. I skupljao gorčinu.
Jednog hladnog jutra, njega više nije bilo.
Bez bolesti. Bez bolnice. Moja žena ga je našla u krevetu, pored polupopijene šolje atola, s licem mirnim — gotovo spokojnim. Imao je 89 godina.
Nisam osjetio onu vrstu tuge koja te obori na koljena. Više je to bila čudna praznina — kao kada stolica koja je oduvijek stajala u ćošku odjednom nestane.
Sahranu smo održali skromno. Niko iz porodice moje žene nije mogao mnogo da priušti, pa smo troškove podnijeli mi. Rekao sam sebi: ovo je posljednja obaveza koju imam prema njemu.
Ili sam barem tako mislio.
Tri dana kasnije, kucanje na vrata.
Na pragu je stajao čovjek u tamnom odijelu, s aktovkom u ruci i oštrim, ali nepročitanim pogledom.
“Vi ste zet gospodina Velaska?” upitao je.
Kimnuo sam.
Pružio mi je crvenu fasciklu. “Dolazim u ime vašeg tasta. Prema njegovoj oporuci, vi ste jedini nasljednik njegove imovine.”
Nasijao sam se. “Imovine? Mislite na sandale koje nosi već petnaest godina?”
Advokatovo lice se nije promijenilo. Otvorio je fasciklu i počeo čitati.
Parcela od 115 kvadratnih metara, tačno u centru grada. Prenesena na moje ime prije dvije godine.
Štedni račun s više od 3,2 miliona pezosa. Ja naveden kao jedini korisnik.
I onda… pismo.
Njegovim rukopisom, onim istim neravnim slovima koja sam viđao po spiskovima za nabavku i starim papirićima:
“Mnogo se moj zet žali, ali mi je dvadeset godina držao krov nad glavom, a nije me ostavio gladna.
Moja kćerka je lijena, a on je nosio teret cijele porodice.
Dovoljno sam dugo živio da znam kome mogu vjerovati.
Nikad nije od mene tražio ni cent, ali ne mogu napustiti ovaj svijet a da mu ostanem dužan.”
Ruke su mi zadrhtale. Slova su se mutila dok su mi oči punile suze.
Dvadeset godina sam ga gledao kao teret. Nisam znao da je zemlja bila nasljedna, da ju je čuvao tiho i uporno. Nisam znao da je svaku paru penzije štedio, puštajući da kamata radi. Nije je trošio — ni za sebe, ni za druge — sve do ovoga.
Te večeri sam sjeo pred njegov oltar, dok se dim tamjana uvijao u vazduhu. Njegova fotografija mi se smiješila.
“Bio sam u krivu, oče…” šapnuo sam.
“Živio si tiho, a nisi nikome ostao dužan — čak ni čovjeku koji je mislio da si mu samo teret na plećima.”
I u tom trenutku, gorčina koju sam nosio dvadeset godina istopila se — zamijenila ju je težina mnogo dublja… i mnogo dragocjenija.
PREUZETO