“Marina, skloni se!” majčin glas bio je promukao, ali odlučan, dok sam stajala ukopana na vratima dnevne sobe. Otac je već bio pijan, oči su mu bile krvave, a ruke teške kao kamen. U zraku se osjećao miris rakije i straha. “Rekao sam ti da šutiš!” zagrmio je i čaša je proletjela pored mog lica, razbila se o zid i rasula staklo po parketu. Majka je pokušala da ga smiri, ali njegov dlan je sijevnuo kroz prostoriju i pogodio je ravno u lice. Taj zvuk – tup, bolan, ponižavajući – nikad neću zaboraviti.
Te noći, dok su sirene hitne pomoći parale mostarsku tišinu, sjedila sam na stepeništu ispred našeg sivog bloka i stezala koljena uz prsa. Komšije su šaptale iza spuštenih roletni. Znala sam da me gledaju, ali niko nije prišao. Tada sam sebi obećala: nikad neću biti žrtva. Nikad neću dozvoliti da me iko slomi kao što je otac slomio moju majku.
Sljedećih godina život je bio borba. Otac je završio u zatvoru na kratko, ali se vratio još ogorčeniji. Majka je radila dva posla – čistila je stubišta po gradu i prala suđe u restoranu na Rondou. Ja sam čuvala mlađeg brata Ivana i pokušavala biti dobra učenica, iako su mi misli često bježale iz učionice prema prozoru, gdje su se nizale sive fasade i tužni balkoni puni veša.
Jednog dana, dok sam čekala majku pred zgradom, prišla mi je Azra iz susjednog ulaza. “Marina, hajde kod mene na kafu. Znam da ti nije lako.” Pogledala sam je s nevjericom – odrasli su obično izbjegavali razgovor sa mnom, kao da sam zarazna. Sjela sam u njen mali stan, pun mirisa kafe i limuna, i prvi put ispričala nekome sve. Azra me slušala bez prekidanja, a na kraju mi je rekla: “Nisi ti kriva ni za šta. I nisi sama.”
Te riječi su mi bile spas. Počela sam češće odlaziti kod Azre, a ona me upoznala sa svojom kćerkom Lejlom. Lejla i ja smo postale nerazdvojne – zajedno smo učile za maturu, sanjale o bijegu iz blokova i smijale se do suza na klupi ispod stare lipe.
Ali otac nije prestajao piti. Jedne večeri, kad sam imala sedamnaest, došao je kući bijesan jer mu je neko iz firme rekao da ga ogovaraju zbog zatvora. “Ti si kriva! Svi znaju šta si pričala!” vikao je na majku, a ja sam stala između njih. “Dosta više! Nećeš više nikoga tući!” viknula sam drhteći. Pogledao me kao da me prvi put vidi – oči su mu bile prazne.
Te noći sam prvi put pozvala policiju sama. Došli su brzo, odveli ga pred Ivanovim uplakanim očima. Majka me grlila cijelu noć i šaptala: “Hvala ti, dijete moje hrabro.” Ali osjećala sam samo prazninu i krivnju.
Godine su prolazile. Upisala sam Filozofski fakultet u Sarajevu, preselila kod Lejle u studentski dom. Majka se razvela od oca i počela raditi u školskoj kuhinji. Ivan je rastao bezbrižnije nego ja – barem sam to željela vjerovati.
Ali ožiljci su ostali. Svaki put kad bih čula viku na ulici ili lom stakla u filmu, srce bi mi preskočilo. Nisam vjerovala muškarcima; svaki dodir bio mi je sumnjiv. Kad me Emir pozvao na kafu nakon predavanja, odbila sam ga tri puta prije nego što sam pristala. Bio je strpljiv i nježan, ali ja sam stalno čekala trenutak kad će pokazati lice kakvo sam poznavala iz djetinjstva.
Jedne zime vratila sam se u Mostar za praznike. Otac je bio bolestan – ciroza jetre ga je pojela do kosti. Ležao je u maloj sobi kod tetke Ljubice; bio je samo sjena čovjeka kojeg sam se bojala cijeli život.
“Marina… oprosti mi,” promuklo je šapnuo kad sam sjela kraj njegovog kreveta. Nisam znala šta da kažem. Sjećanja su navirala – krv na majčinom licu, Ivanovo plakanje, moj strah. Ali vidjela sam pred sobom starog čovjeka koji više nikome ne može nauditi.
“Ne znam mogu li,” rekla sam iskreno. “Ali pokušat ću zbog sebe.” Plakao je tiho dok sam mu držala ruku.
Otac je umro nekoliko dana kasnije. Na sahrani nije bilo mnogo ljudi – samo tetka Ljubica, nekoliko susjeda i mi troje. Majka nije došla.
Danas živim u Sarajevu s Emirom i našom kćerkom Lanom. Ponekad me još uvijek probudi noćna mora iz blokova Mostara; ponekad pomislim da nikad neću biti potpuno slobodna od prošlosti.
Ali svaki dan biram oprost – ne zbog njega, nego zbog sebe.
Pitam vas: može li se ikada zaista oprostiti onima koji su nas uništili? Ili zauvijek ostajemo zarobljeni među pepelom i ožiljcima?