Žena koja je izgledala kao da je negde požurila iznenada se zaustavila na pola koraka. Podigla je glavu i pogledala ga pravo. Njen glas je zvučao glasno, čvrsto, potpuno ne uklapajući se u tako običnu figuru:
– Dosta! Znaš li šta radiš? Da li razumete koje reči kažete ženi koja dolazi pored vas?
Na trenutak je zastao, iznenađen što se neko autsajder usudio da interveniše. Okrenuo se prema njoj sa podignutim obrvama, spreman da baci podrugljiv odgovor.
“To nije tvoja stvar”, gunđao je. – Razgovaram sa suprugom i najbolje znam šta da radim.
Neznanka je pogledala u njega, ne skidajući oči ni na minut. Oko nekoliko prolaznika je usporilo, a deo se potpuno zaustavio, osećajući napetost.
“Tvoja žena”, rekla je mirno, ali čvrsto, ” nije tvoja imovina. To nije stvar. Nemate pravo da uništite njeno dostojanstvo samo zato što želite da bolje padnete u oči stranaca. Znaš li šta radiš? Uništavate je-u delovima.
Žena, crvena od srama i sa suzama u očima, uspela je samo da šapne::
– Molim te … prestani … to je besmisleno…
– Da, postoji! – prekinuo je njen stranac. – Svaka žena zaslužuje poštovanje. Pogotovo od nekoga ko bi je trebao najviše voljeti.
Muž je podigao glas:
– Ne znaš ništa! Ne znate koliko je lenja, koliko je postigla, kako me kompromituje! Imam pravo da joj kažem istinu!
Tada je progovorila mlada devojka iz gomile koja je do sada ćutala:
– Istinu? Istina je da ste kukavica koja se ruga slabima. Odrastao sam sa ocem poput tebe. Ceo život sam gledao majku kako plače. Ne mogu ponovo da gledam.
Ropot je trčao po grupi ljudi. Sve više ljudi ga je gledalo sa gađenjem. Nakon što je osetio težinu ovih pogleda, pokušao je da se pretvara da je siguran u sebe.:
– Ostavi me na miru! Šta znate o našim životima?!
Ali u tom trenutku, njegova supruga je osetila da je nešto slomljeno u njoj. Godine poniženja, progutane suze i noći provedene u usamljenom plaču… a sada joj je neko konačno rekao da nije kriva. Da i ona ima pravo na dostojanstvo.
Podigla je glavu, drhteći:
– Dosta Je, Petre. Ne mogu više. Godinama sam trpeo vaše uvrede, vaše podsmehe prijateljima. Ćutala sam, trudila se da budem bolja, da smršam, da se promenim. Ali koliko god se trudio, nikad me nisi video kao ženu kakva jesam.
Utihnuo je, iznenađen novom snagom u njenim očima.
– Znaš šta? “dodala je tiho, ali samouvereno. – Za tebe mogu biti sramota. Zato živite bez mene.
Gomila je bučna. Stranac joj je stavio ruku na rame:
– Bravo, reci to naglas.
Muž je pokušao smeh:
Gde ćeš ići? Nemate ništa! Bez mene, ti si niko!
Pogledala ga je pravo u oči, prvi put bez straha:
– Bez tebe možda nemam ništa … ali ja ću biti miran. A on znači više od svih vaših uvreda.
Okrenula se i krenula napred. Vikao je za njom, ali nekoliko ljudi iz gomile počelo je pljeskati. Prvo dvoje, pa još. Pobledeo je, izgoreo od srama i smrznuo se, nesposoban da izvuče reči iz sebe.
I nastavila je, drhtavim, ali odlučnim koracima. Znala je da svi gledaju, ali ovaj put je ne boli. Prvi put je osetila da je svaki korak podiže, a ne pritiska.
Suze su joj tekle niz obraze, ali to više nisu bile suze srama. To su bile suze slobode. Duboko u sebi čula je tihi glas: “vratite sebi svoje dostojanstvo. Počećete ispočetka. Nisi sama.”
Stranac ju je sustigao i pružio belešku:
– Ako ikada budete morali da razgovarate sa nekim … evo mog broja. Ne bi trebalo da prolaziš kroz to sama.
Žena je stisnula belešku u ruci kao blago. Već je znala da joj život tek počinje.
A on, ostavljen iza sebe, okružen pogledima punim prezira, prvi put je shvatio da je izgubio. Nije izgubio samo moć. Izgubio je ženu koju je zaista voleo, ali je to shvatio prekasno.
preuzeto