Imate li decu? pitao sam, iako sam znao odgovor.
Pogledala je kroz prozor.
– Ne. Ili možda… više ne znam da li je to važno. To je bilo davno. Nisam ga ni pogledao. Potpisao sam i … otišla. Najveća greška u mom životu.
Došla je tišina. Gusta i teška.
– Zašto? – pitao sam jedva čujno.
Oklevala je. A onda šapatom:
– Imao sam devetnaest godina. Moji roditelji su rekli da će me, ako ga ne dam, izbaciti iz kuće. Otac deteta je nestao. Nisam imao nikoga, nema novca. Mislila sam da će mu biti bolje ako odem. Oboje. Ali nije bilo.
Utihnula je. A onda je dodala još tiše:
– Postoje greške koje se ne mogu ispraviti. Mogu se nositi samo. Ceo život.
Nisam disao. Samo postojanje me je povrijedilo.
Stavio sam njenu karticu na sto pored kreveta.
– Moje ime je David. Rođen sam 16.februara 1993. U bolnici o kojoj razmišljate.
Kartica ima samo jednu trudnoću. Jedno rođenje. Jedna ostavka.
Ja sam to dete.
Smrznula se.
Tišina je bila toliko duboka da sam čuo otkucaje sopstvenog srca.
Otvorila je usta, a zatim je zatvorila. Suza joj je tekla niz obraz.
– To je … nemoguće… šapnula je. – Ti … jesi li to istina?
Klimnuo sam glavom.
– Nisam došao da vam sudim.
Došao sam jer ceo život nisam mogao da živim sa pitanjem zašto.
Sada znam.
Ustao sam. Napravio sam korak do vrata.
– Dejvid… molim te, sačekaj.…
Okrenuo sam se.
– Pomoći ću Vam kao lekaru. To zahteva moja profesija.
Ali sve osim toga je već izbor.
Vaš izbor. A možda i moj.
Otišao sam.
Iza vrata je ostala žena koja me je jednom dala.
Ispred mene je stajao čovek koji se upravo našao.
– Ja sam vaš lekar.…
Okrenula je glavu u mom pravcu. Pogled joj je bio zamagljen, umoran. Nije me prepoznala. Međutim, odakle ona?
Sanjala sam čudan san, šapnula je. – Sanjao sam da mi je sin došao… ne znam zašto. Možda zbog lekova.
Osetio sam kako mi se grlo stisnulo.
PREUZETO