Devojka se već povukla, spremna da pobegne. Ali ustao je. Polako. Kao da su mu noge nosile težinu koja nije bila samo telesna. Dođi do nje. Pogledala je bebu, a onda su joj obrazi pocrvenjeli od hladnoće.
– Jesi li gladan?
Klimnula je glavom. Bez reči. Nema izvinjenja. Samo sa očima koje svi govore.
– Pođi sa mnom. Sedi.
Odveo ju je do svog stola. Sve oči u sobi su ih pratile. Neki sa šokom. Drugi sa neodobravanjem. Nije obraćao pažnju. Predao joj je stolicu. Pozvao konobara:
Za damu i dete-šta god žele. Odmah.
– Nisam hteo da te uznemiravam… šapnula je. Moje ime je Ivana. Jednostavno … već smo dva dana samo na hlebu i vodi. Tražio sam posao, ali niko me nije uzeo sa detetom.
– A otac?
Nestala je kad je saznala da sam trudna. Još sam bila Školarka.
Alexandar ništa nije rekao. Samo je slušao. Oči su mu bile uprte u dečaka koji je gledao hranu kao da je video čudo.
Imao sam i sina, rekao je tiho. – Imala je godinu dana. Umrli su zajedno sa mojom ženom. Nesreća. Od tada … sve u meni je umrlo.
Hrana je stigla. Dete je pohlepno posegnulo za njom, a Ivana je oklevala kao da nije verovala da je to za nju.
– Gde živite?
– U skloništu pored “fabrike šećera “” ali danas smo progonjeni. Nije bilo više prostora.
Alexandar je ponovo ustao. Njegov pogled je bio odlučan.
– Više se nećete vratiti tamo. Pođi sa mnom.
U automobilu je vladala tišina. Ivana je stisnula dete kao da bi ga svet mogao pokupiti u bilo kom trenutku. Alexandar je govorio telefonom. Davao je kratke, jasne naredbe. Pola sata kasnije, vrata njegove kuće u Bojanu su se otvorila.
Ostaćete ovde onoliko dugo koliko je potrebno. Imaćete sobu, toplinu, hranu. Ako želite-i posao.
– Ali … zašto to radiš? šapnula je.
Jer znam kako je biti niko. I zato što me je tvoj sin gledao onako kako je gledao mog… pre nego što sam ga izgubio.
Prošla su četiri meseca.
Kuća, nekada gluva i prazna, ponovo je oživela. Smeh. Aroma kafe i sveže pečeni kolačići. Ivan je počeo da radi u čitaonici. Dete je mirno raslo. Alexandar joj je svako jutro donosio kafu. Nisu razgovarali o osećanjima. Ali sve je čitalo u očima.
Zar vam nije čudno što smo zajedno? “jedne večeri je pitala dok su šetali “štalom””
– Ne. Čini mi se da sudbina zna svoje stvari.
U proleće je zvanično usvojio dečaka.
A godinu dana kasnije, kada su se ljudi okupili u kući — ne poslovni partneri, već pravi voljeni — Alexandar je nazdravio:
– Ponekad se život menja samo iz jednog pitanja. Instalira se u pravom trenutku. I od hrabrosti da se postavi.
Pogledao Ivana. Imala je dete. Oči su joj pune suza.
– Hvala Vam što ste se usudili da razgovarate sa Vama te večeri.
Neko je plakao. Jer su svi shvatili: to nije bila samo priča.
Bilo je čudo.
I sve je počelo sa tanjirom ostataka.
PREUZETO