To nije bio običan konj. Zvao se granit-ponos Ivanova Djeda, starog gospodara sela kojeg su svi poštovali. O granitu su ljudi govorili: “ova zvijer razumije više od ljudi!“
I kao da je stvarno.
Bez oklijevanja, bez naredbe, konj je mahnitim galopom pojurio prema Rijeci. Kopita su mu udarala o zemlju poput bubnjeva. Nije se zaustavio. U očima mu je gorjela odlučnost.
A na obali se čovjek već vratio s broda. Stajao je bez daha, sa smirenošću koja se smrzavala. Izvadio je cigaretu, zapalio je drhtavim prstima i podigao pogled prema Rijeci. Već je učinio ono što je odlučio.
Mislio je da ga nitko nije vidio.
Ali lagao je.
Mlada žena koja je šetala pored svog psa fotografirala je prirodu svojim telefonom. Kamera joj je uhvatila konja kako skače ravno u vodu. Bio Je To Granit. Plovio je snagom i predanošću. Zatim-oštar zaokret, zaron.
A onda-malo tijelo iskoči u tren oka…
Pet minuta kasnije, Riva je bila puna ljudi. Vriskovi. Panika. Telefoni. Jedan je vikao: “dijete!”drugi je:” Bože, što se dogodilo?!“
I onda…
Konjska glava polako je izlazila iz vode. Zatim-njegova leđa. A na njemu je dijete.
Djevojčica se čvrsto držala granitne grive. Mokro, s plavim usnama prekrivenim algama, ali živo.
Liječnici bi kasnije rekli da je to medicinsko čudo. U takvoj rijeci, u invalidskim kolicima, dijete nije imalo šanse. Ali Granit ju je uspio uhvatiti za kaiševe ustima i izvući je. Nije je pustio dok nije stigao do obale.
Dijete se zvalo Katina.
Kad je stigla hitna pomoć, nije pustila konjsku grivu. On je … stajao pored nje. Polako, polako. Držao ju je njuškom kao da govori: “u redu je. Ovdje sam.“
Muškarac je uhićen kasnije tog dana. Nije se opirao. Promrmljao samo:
– Umoran sam. Ona je teret … ne mogu više.
Te su se riječi proširile televizijom i mrežama. Cijela Bugarska je bijesna. Nijedan odvjetnik ga nije želio braniti.
Katinu je usvojila udomiteljska obitelj u obližnjem selu. U bolnici je započela terapija. U početku nikome nije vjerovao. Nije rekao. Ali tražio je samo jedno.:
– Dovedite mog konja.
Donijeli su ga. Svaki dan. S prikolicom. Katina je satima sjedila pored njega. Sve mu je rekao. Slušao je. Stajao je pokraj nje. Polako je disao. I vjerovao joj.
Jednom je sjeo sam —
Bez pomoći.
Svi su plakali. Ali ne i granit. Samo je zakoračio naprijed i dodirnuo joj čelo.
Pravi junaci ne govore. Ne traže pažnju.
Oni spašavaju. I ostaju. Zauvijek.
PREUZETO