Ispovest Marije koja je u svoj dom primila sina i snaju kako bi im pomogla dok se ne snađu i ne nađu svoj stan pa gorko zažalila zbog toga
“Ne ulazite u našu sobu, molim vas, i ne dirajte naše stvari!” Anja je izgovorila te reči tiho, ali odlučno, dok je stajala na pragu sobe koju sam ja uredila još pre dvadeset godina. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Nisam znala što da kažem. Moja kuća, moji zidovi, a ja stojim pred vratima kao uljez.
Petar je samo slegnuo ramenima, izbegavajući moj pogled. “Mama, znaš da ćemo uskoro pronaći stan. Samo nam treba još malo vremena.”
Šest meseci ranije, kad su mi prvi put rekli da nemaju gde, otvorila sam vrata bez razmišljanja. “Naravno da ćete ostati kod mene koliko god treba!” rekla sam tada, srežna što ću imati sina blizu, iako sam znala da Anja i ja nismo baš najsrdačnije. Ali nisam očekivala da ću se osećati kao gost u vlastitom domu.
Prvih nekoliko nedelja trudila sam se biti neprimetna. Kuvala sam im kafu, ostavljala kolače na stolu, pitala ih treba li im išta. Ana je uvek bila hladna, odmerena. “Hvala, gospođo Marija,” govorila bi, nikad me ne oslovljavajući s ‘mama’ ili barem ‘Marija’ bez tog službenog tona.
Jednog dana, tražila sam svoj album sa starim fotografijama. Znam da je bio u ormaru u sobi koju sam sada ustupila njima. Pokucala sam i ušla bez razmišljanja. Anja je sedela za stolom s laptopom, a Petar je gledao televiziju. “Izvinite, samo mi treba album…”
Anja je ustala i stala ispred ormara. “Možete li nas barem pitati pre nego što uđete? Ovo je sada naša privatnost.” Pogledala me kao stranca.
Te noći nisam mogla spavati. Sećanja su navirala – kako sam sama podizala Petra nakon što nas je muž napustio, kako sam radila dva posla da mu platim fakultet. Sve za njega. A sada mi snaja zabranjuje ulazak u vlastitu sobu.
Sledećih dana atmosfera je bila napeta. Petar je izbegavao razgovor o tome, a Anja je sve češće zaključavala vrata njihove sobe. Počela sam osećati teskobu svaki put kad bih prošla hodnikom.
Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu u dnevnom boravku, čula sam kako Anja razgovara telefonom s majkom: “Ne mogu više ovako… Njena prisutnost mi smeta. Sve gleda, sve komentariše…”
Zastala sam s krpom u ruci. Nisam znala da toliko smetam. Zar sam stvarno postala teret?
Nekoliko dana kasnije, dok sam pripremala ručak, Petar je došao u kuhinju. “Mama, Anja i ja smo razgovarali… Možda bi bilo bolje da malo više poštuješ naš prostor. Znaš, mi smo sad porodica, nas dvoje.” Osetila sam kako mi suze naviru na oči.
“A ja? Zar ja nisam više tvoja porodica?” upitala sam drhtavim glasom.
Petar je ćutao.
Te večeri nazvala me prijateljica Jasna. “Marija, moraš im postaviti granice! To je tvoja kuća!” Ali ja nisam znala kako. Bojala sam se da ću izgubiti sina ako budem previše stroga.
S vremenom su počeli donositi svoje stvari – novi televizor, police za knjige, čak i zavese koje nisu odgovarale ostatku stana. Osećala sam se kao da polako nestajem iz vlastitog života.
Jednog dana došla sam kući s pijace i zatekla Anu kako preuređuje dnevni boravak. “Samo malo osvežavam prostor,” rekla je bez osmeha.
“Ali ovo je moj dom…” promrmljala sam.
“Petar i ja želimo da se osećamo kao kod kuće dok smo ovde,” odgovorila je hladno.
Počela sam izbegavati zajedničke obroke. Jela bih sama u kuhinji dok bi oni gledali serije u dnevnom boravku. Čak su i moji prijatelji prestali dolaziti jer su osećali nelagodu.
Jedne večeri, dok sam sedela sama na balkonu i gledala svetla Zagreba, pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše dala? Jesam li trebala biti stroža?
Nakon još nekoliko nedelja napetosti, Petar mi je prišao: “Mama, našli smo stan. Selimo za dve nedelje.” Osetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Kad su konačno otišli, stan je bio tih i prazan. Prolazila sam kroz sobe i gledala tragove njihovog boravka – ogrebotine na parketu od njihovih kutija, miris Anjinog parfema u vazduhu.
Sedela sam na kauču i plakala – od olakšanja što opet imam svoj mir, ali i od tuge jer znam da se nešto nepovratno promenilo između mene i sina.
Ponekad se pitam: Jesam li pogrešila što sam im otvorila vrata? Ili što ih nisam ranije zatvorila? Koliko majka sme dati pre nego što izgubi samu sebe?
STIL