Mačka je izletjela šepajući iza ugla, s podignutim ušima. Žena koja je upravo izašla uzviknula je:
– Sram vas bilo?! To je živo biće!
– Dosta s tim sranjem… vrisnula je prodavačica, teta Nedka. Je li to trgovina ili sklonište za životinje?
Starija žena s vrećom u ruci okrenula se i strogo je pogledala:
– I ja sam majka. Kad bi samo netko to učinio mojoj djeci.…
Nije bila gotova, ali pogled joj je dovoljno govorio.
Teta Nedka vratila se iza pulta i snažno uzdahnula. Noge su joj pulsirale od boli, a pod Tušem se dizala neka neugodnost. Ali ne, ne zbog proklete mačke. Jednostavno … bio je to loš dan. Sve ju je živciralo.
“Prokleta životinja…”promrmljao je, prisjećajući se tragova prljavštine na vratima —
U tom je trenutku ušao dječak-mršav, s istrošenom jaknom i dva novčića stisnuta u šaku.
– Oprostite… jedan kruh … najjeftiniji…
Nedka ga gleda od glave do pete, bez kapi milosrđa:
– S tim novcem i omotnicom, neću ti dati, a kamoli kruh.
Dječak je problijedio. Nagnuo je glavu i okrenuo se, ali tada je skliznuo na mokri pod i teško pao. Čelo mu je udarilo o pločicu i odmah je potekla krv.
– O Moj Bože! – povikao je Nedka i izašao iza pulta. – Dečko! Jesi li dobro?
Pokušao ga je podići. Vani su se začule kočnice – jedan od klijenata već je pozvao hitnu pomoć.
Nedka je potrčala do sudopera, donijela vodu, obrisala krv, ali ruke su joj se tresle. Mrmljala je sama sebi.:
– Što sam učinila… što sam učinila, glupa starice…
Nekoliko minuta kasnije stigla je hitna pomoć. Bolničari su pregledali dječaka i položili ga na nosila.
– Jeste li u rodu? – pitao je jedan od njih.
– Ne … samo sam ušao … – šapnula je Nedka —
Zna li netko gdje mu je majka? – pitao je drugi.
Vrata trgovine su se otvorila i ušla je djevojčica. Sve je bilo mokro od kiše, s kapuljačom iznad očiju. U rukama je imao istu mačku.
To je moj brat, rekao je tiho. – Živimo zajedno. Mama nije.…
Svi su šutjeli.
Nedka je smrznuta. U glavi su joj bljesnuli prizori-mačka koja je svaki dan donosila hranu … Ne mačićima. Djeci.
– Ti … živiš s njom? – tiho je pitao.
– Da. Našla nas je. Zovemo je mama.
Nedka nije znala kako reagirati. Djevojčica je došla do bolničara, vrlo ozbiljno:
Otac nas je tukao. Pobjegli smo. Skrivamo se u šupi iza bloka. A onda je došla ona. Svaki dan donosi hranu. Ljudi joj daju, a ona nama…
Trgovina je utonula u tišinu.
Mačka je šepajući prišla tetki Nedki. Žena je kleknula i počela plakati. Bez zvuka. Sram ju je udario poput šamara.
– Žao mi je… Žao mi je… šapnuo je, ne znajući okreće li se mački, djetetu, Bogu… ili sebi.
Kad je hitna pomoć otišla, djevojčica je još uvijek stajala na vratima-sama, u mokroj odjeći i sa životinjom u naručju.
Nedka ju je tiho pozvao:
– Čekaj … Ne idi. Kako se zoveš?
– Annie.
– A tvoj brat?
– Martine. Ima dvanaest godina.
– Dođite k meni. Samo jednu noć. Imam toplinu. I hranu. I … isprika. Stvarno. I obećanje da nikad više…
Mačka je prišla i nježno joj protresla ruku.
Tri mjeseca kasnije.
Trgovina je bila drugačija. Ispred vrata je mekana deka, zdjela peleta. Na zidu – rukom pisana bilješka:
“Hvala ovoj mački-spasila je dvoje djece. Nađi ih. Hranio ih. Sada imaju kuću, školu, obitelj. Mi smo … mi smo s njima.“
Iza štanda je stajala ista teta Nedka.
Ali već kad je netko ušao, prvo je pozdravio mačku na vratima. Smiješe se i kupci.
A ako ju je netko pokušao izbaciti, ustala je i čvrsto govorila::
– Poštujte je. Ona je majka. Prava. I vrlo, vrlo hrabra.
PREUZETO