Elena se nagnula prema sinu, glas joj je bio tih, ali odlučan:
Rekao si mi da ne dolazim. Ali danas nisam ovdje zbog tebe. Ovdje sam zbog sebe.
Aleks se smrznuo. Nikad je prije nije vidio u takvom stanju. To više nije bila umorna, pognuta žena. Bila je to žena puna dostojanstva, sa sjajem snage u očima koji se nije mogao zanemariti.
– Godinama sam bila tvoja sjena. Obrisala sam ti suze, zacijelila rane, odrekla se vlastitih snova. Nisam si kupovala haljine, nisam išla na odmor, nisam živjela za sebe. Bio si moj san. Ali danas… više nisi taj dječak s te fotografije. I više nisam žena koja je živjela samo za tebe.
Zavladala je tišina. Gosti su primijetili prizor. Neki su šaputali, drugi su šutke zurili. Nitko nije prekidao. Bio je to trenutak istine.
– I znaš što? Nisam sramota. Da, očistio sam podove. Da, nosila sam smeće. Ali upravo su vam te ruke omogućile ugodan život. Nisam sramota. Ja sam majka. Ja sam žena. I danas je vrijeme da to proslavimo.
Helena se okrenula gostima. Nasmiješila se toplo, ali čvrsto.
– Dragi gosti, znam da nisam počasni gost. Možda nisam ni na popisu gostiju. Ali došla sam ovdje da počastim svog sina. Došla sam zatvoriti poglavlje. Ne da pokvarim taj dan, već da kažem istinu.
Duboko je udahnula i nastavila::
– Majke nisu savršene. Ali mnogi od njih žrtvuju se na način koji nitko ne primjećuje. Bila sam jedna od njih. Ne želim milost. Želim priznanje. Želim da se moj sin, gledajući unatrag, sjeti da mu put nije utro novac, već ljubav koja ga je vodila.
Odjeknuo je pljesak. Neki koji su je prije gledali s visine spustili su oči. Nevjesta-mlada, lijepa i vidno uzbuđena — prišla je Eleni i uhvatila je za ruku.
Hvala što ste došli. Trebalo mi je, čak i ako Aleks to nije razumio.
Helena se nježno nasmiješila:
– Čuvaj ga. Još uvijek ima puno toga za naučiti. Ali moguće je.
Aleks je napravio korak unatrag. Pogled mu više nije bio ponosan i hladan. U njemu se pojavila sramota, zbunjenost i… razumijevanje.
– Mama … ja sam…
Helena ga je prekinula laganim zagrljajem.
– Ne moraš ništa reći. Život će vam dati vremena da shvatite. Danas sam slobodna.
I s istim dostojanstvom s kojim je ušla, napustila je dvoranu. Vani je puhao lagani vjetar, nebo je bilo vedro. Prvi put nakon mnogo godina, Helena se zapravo osjećala kao da diše.
U pozadini se ponovno pojavila svadbena glazba. Smijeh, zdravice, čestitke. Ali nešto se promijenilo u srcima gostiju. Žena je došla ispričati svoju priču. I to je postala lekcija.
Na putu kući, u svojoj plavoj haljini i nježnom osmijehu, Helena se osjećala lijepo. Ne zato što joj je aplaudirano. Jer je napokon vidjela sebe.
Zaustavila se u malom kafiću na uglu. Naručila je kavu i sjela kraj prozora. Sunčeva zraka milovala joj je obraz.
A onda se sjetila citata iz stare knjige:
“Ponekad put do sebe vodi kroz tišinu drugih.”
Helena se nasmiješila. Ona više nije samo nečija majka. Bila Je Elena.
preuzeto