Kad se Valentina udala za Artyoma, imala je samo dvadeset i dvije godine. Vjerovala je da je on njezina sudbina. Od prvih dana svekrva ju je dočekala hladno. Njezin pogled govorio je sve: „Ti nisi žena za mog sina.“ Valja se trudila – čistila je, kuhala, prilagođavala se. Artyom je šutio. Odrastao je u obitelji gdje je riječ majke bila zakon. Čak i kad je počela osjećati slabost, pripisivala ju je umoru.
Dijagnoza je pala neočekivano.
Liječnici su odmahnuli glavom. Te noći Valja je plakala u jastuk, skrivajući bol od muža.
Jednog dana majka mu reče tiho:
— Mlad si, život je pred tobom. A s njom… to je samo teret. Čemu sve to? Odvedi je u selo, kod tetke Dunje. Tamo vas nitko neće osuđivati. Ti ćeš se odmoriti, a onda krenuti ispočetka.
Nije odgovorio.
Valja je cijelim putem šutjela.
— Ovdje će biti mirno, reče on. Osjetit ćeš se bolje.
— Hoćeš li se vratiti? šaptala je.
Nije odgovorio. Samo je klimnuo i otišao.
Smrt se, međutim, nije žurila. Prošla su tri mjeseca. Šest. Jednog dana u selo je došao mladi bolničar. Počeo je navraćati, donosio joj infuzije, lijekove. Valja nije tražila pomoć – samo je željela prestati umirati.
I dogodilo se čudo. Malo po malo – ustala je iz kreveta. Onda je izašla na trijem. Zatim do trgovine. Ljudi su se čudili:
— Vraćaš se, Valjuša?
— Ne znam, odgovarala bi. Samo želim živjeti.
Prošla je godina. Jednog dana stigao je automobil. Artyom je izašao.
Valentina je sjedila na trijemu, zamotana u deku, s šalicom čaja. Rumena, živa, bistrog pogleda. Ostao je bez riječi.
— Ti si… živa? pitao je.
Gledala ga je mirno.
— Očekivao si nešto drugo? Da budem mrtva? Da, gotovo. Ali to si želio, zar ne?
Šutio je.
— Htjela sam umrijeti, priznala je. U kući gdje je krov prokišnjavao, ruke se smrzavale, a nikoga nije bilo… Ali netko je dolazio svake večeri. Netko tko se nije bojao snježne mećave, tko nije tražio ništa zauzvrat. Samo je radio svoj posao. A ti si me napustio. Ne zato što nisi mogao ostati… nego zato što nisi htio.
— Izgubio sam se, promrmljao je. Mama…
— Tvoja majka te neće spasiti, Artyome, rekla je tiho, ali čvrsto. Uzmi papire. Nećeš dobiti nasljedstvo. Kuću sam ostavila čovjeku koji mi je spasio život.
Teta Dunja stajala je na pragu:
— Idi, sinko, i ne vraćaj se.
Tjedan dana nakon njegova odlaska, Valentina nije plakala.
Ali sudbina je odlučila drukčije. Jednog dana na pragu se pojavio stranac – crna jakna, stara aktovka u ruci.
— Ovdje živi Valentina Mezentseva?
— Ja sam, rekla je oprezno.
Javnim bilježnikom nesigurno joj je pružio fascikl.
— Imate… oporuku. Vaš otac je umro. Prema dokumentima, jedina ste nasljednica stana u gradu i bankovnog računa. Nasljeđujete značajan iznos.
Valja je bila zbunjena. „Nemam oca“, pomislila je. Srce joj se stisnulo.
Sve se potvrdilo po dolasku u grad. Stan, novac, papiri – sve je prešlo na nju. Ušla je u novi život, ne više kao žena ostavljena da umre, nego kao osoba koja može odlučivati o svojoj sudbini.
Ali priča tu nije stala. Jednog dana, na tržnici, neočekivano je srela Artyoma. Kraj njega – trudna žena.
Pogledi su im se sreli. Artyom se ukočio.
— Valja…
— Nisi očekivao? rekla je mirno. Mislio si da ću ostati mrtva za cijeli svijet?
Njegova pratilja upitala je:
— Tko je to?
— Stara prijateljica, odgovorio je.
Valja se nasmiješila:
— Da, jako stara. Ona koju si već odavno zakopao.
Život je postupno krenuo dalje. Ilya, bolničar, dolazio je često. Nije žurio, nije je osuđivao. Pomagao je u kupovini, u kući, kuhao boršč, šutio kad bi ona htjela biti sama.
Jedne zimske večeri, dok je snijeg padao vani, Valja je šaptala:
— Znaš, prvi put se osjećam zaista živa. Čudno, zar ne?
Ilya se nasmiješio:
— Ponekad moraš se ugušiti da bi ponovno naučio disati.
Dugo ga je gledala, a onda naslonila glavu na njegovo rame.
Mjesec dana kasnije, Valja je osjetila slabost. Isprva je mislila da je prehlada. Onda umor. Ali liječnik se nasmiješio i rekao nešto drugo:
— Čestitam, Valentina. Trudni ste.
Na ultrazvuku liječnik je pokazao ekran:
— Sve je u redu. Jedno dijete.
Ilya ju je zagrlio bez pitanja.
— Izdržat ćemo, rekao je. Zajedno.
Ali jednog dana, u lokalnim novinama, pročitala je:
„Uhićen muškarac zbog prijevare. Optužen za krivotvorenje, organiziranje lažne smrti bivše žene i prodaju njezine imovine.“
Ime: Artem Mezentsev.
Prošle su dvije godine. Njihov je život postao stabilan. Kći Lizočkа je rasla vesela, s rupicama na obrazima. Sve se činilo mirno.
Sve dok jednog jutra nije stiglo pismo. Rukopis nesiguran:
„Jesi li sigurna da te voli? Da je Lisa njegova kći? Provjeri. Nemoj se iznenaditi istini. Je li Ilya previše savršen? Svatko ima svoje tajne.“
Zatim anonimni poziv:
— Valentina? Ti si? Ne vjeruj mu. Ilya nije ono što se predstavlja. Potraži u njegovoj prošlosti.
Jedne večeri ušla je u njegov ured. Na stolu – njezini medicinski kartoni, fotografije, bankovni izvodi, čak i kopija očeve oporuke. Srce joj se stisnulo. Znao je sve. Od početka.
Ušao je.
— Tražiš nešto, Valja?
— Tko si ti? pitala je.
— Onaj koji te spasio kad su te svi ostavili, odgovorio je mirno. Ali pogodila si – ništa nije bilo slučajno.
— Znao si za mene?
— Da. Od početka. Imao sam zadatak. Ali ostao sam zbog tebe. Promijenio sam život.
— Tko te angažirao?
— Ljudi koji su željeli tvoj stan. Tvoj novac. Tebe. Ali nisu znali da ću sve izgubiti… zbog tebe.
Jednog dana dobila je posljednju poruku:
— Čestitam, Valentina. Jača si nego što smo mislili.
— Tko ste?
— Bivši partner tvog oca. Radili smo zajedno. Ostavio ti je više nego što misliš. Dokumente. Uvjerenja. Dok god ih imaš, u opasnosti si.
Sve je postalo jasno. Otac se htio iskupiti prije smrti. Ali umjesto zaštite, ostavio joj je teret.
— To je bomba, rekao je Ilya. Shvaćaš li da te neće ostaviti na miru?
— Shvaćam. Ali više neću šutjeti. Već su me jednom „ubili“. Više neće.
Tri dana kasnije pojavila se poruka:
„23. svibnja, 19:00. Park Južnaja. Ako ne dođeš, tvoja kći nikad neće poći u školu.“
Valja je gledala kroz prozor Lisu kako crta sunce na papiru.
— Ovo je za tebe, mama. Ti si moje sunce.
Tjedan dana kasnije, Ilya se vratio.
— Neću se opravdavati. Da, bio sam dio igre. Ali ti – ti nisi bila plan. Ti si moj smisao. Ako me prihvatiš, ostat ću. Zauvijek.
Valja ga je dugo gledala. Onda klimnula.
— Pod jednim uvjetom.
— Kojim?
— Ni jedne laži. Čak i ako je istina najstrašnija na svijetu.
Zagrlio ju je u tišini. Prošlo je šest mjeseci. Slučaj je zatvoren.
Jednog dana napisala je:
„Pokušali su me ubiti, ne metkom, nego hladnoćom, lažima, usamljenošću. Ali preživjela sam. Jer u najmračnijoj noći netko je pružio ruku. Ako danas patiš, sjeti se: tama nikada nije vječna. Sunce se uvijek vraća. Samo ga treba dočekati.“
PREUZETO