Elena je osjetila kako joj tanke rukavice guše kožu, kao da joj je netko stavio okove. Stisnula je usne pokušavajući progutati suze koje su joj gorjele u očima. Žena ispred nje gledala je sa zadovoljstvom, poput kraljice koja je upravo ponizila svoju sluškinju.
Ali nisu svi šutjeli. Starija žena koja je stajala u redu, s malom mrežom kruha i mlijeka, tiho je promrmljala::
– O, moj Bože … kamo ide ovaj svijet…
Bogatašica se naglo okrenula:
Jesi li nešto rekla, Baba? Ne miješaj se! Svatko bi trebao znati svoje mjesto.
Dječak je već držao telefon i snimao. Podrugljivo se nasmiješio, uvjeren da će imati “virus”. Ljudi su, umjesto da reagiraju, gledali kao da gledaju predstavu.
Elena je mehanički skenirala robu, a rukavice su lagano pucketale pri svakom pokretu. Žena ponovno povisila glas:
– To je bolje. Naučite poštovati! Sljedeći put budite spremni, neću čekati!
A onda se dogodilo nešto neočekivano. Djevojčica u redu, možda sedmogodišnjakinja, povukla je majčinu rukav.
– Mama, zašto ova dama viče na tetu? Teta slatka…
Buka se pojačala. Nekoliko je ljudi počelo šaputati. Upravitelj je stajao po strani, obliven znojem, pokušavajući se nespretno nasmiješiti.
Elenino srce lupalo je kao ludo. “Budi strpljiva, za Ani”, mentalno je ponovila. “Budi strpljiv, radi učenja. Nemoj mi reći … “ali u njoj je zujalo nešto drugačije: sve godine poniženja, prisilni osmijesi, protrljane suze.
I odjednom su riječi iz nje izbile same od sebe:
– Dosta!
Cijeli se supermarket smrznuo.
– Neću dopustiti da me više ponižavaju jer su mi ruke uništene. Ovim rukama hranim Kćer, plaćam porez, pošteno radim. A što ste danas radili osim vikanja?
Bogata žena problijedjela je, a zatim pocrvenjela i vrisnula::
– Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom? Znaš li tko mi je muž? Sutra ćeš napustiti posao!
Tada je starija žena napravila korak naprijed.
– Gospođo, trebali biste se sramiti. Prošla sam kroz teška vremena, ali takvu aroganciju još nisam vidjela. Ova djevojka radi, a ne pita.
Začulo se gunđanje podrške. Mladić je uzviknuo:
– Bravo! Bit će na mreži, neka svi vide tko ste!
Bogata mu je htjela oteti telefon, ali on je ustuknuo. Ljudi su počeli zujati. “Sramota! Sramota!”između polica.
Elena je drhtala, ali ovaj put od olakšanja. Skinula je rukavice i bacila ih na pult.
– Uzmi ove kupnje sama. Neću vam ništa drugo dirati.
Menadžer je pokušao ugušiti tučnjavu, ali bilo je prekasno. Žena je spakirala kupovinu i istrčala, zalupivši vratima.
Dva dana kasnije internet je zujao. Video snimka “dame iz rukavica” proširila se širom zemlje. Elena je postala simbol dostojanstva, a bogata žena simbol prezira. Televizija ju je počela pozivati, ljudi su pisali stotine poruka podrške.
– Nisam heroina-rekla je Elena pred kamerom. – Ja sam samo majka kojoj je dosadilo ponižavati se.
Ali učinak je bio ogroman. Obitelj bogatih javno je osuđena. Supermarket je, kako bi spasio ugled, Eleni dodijelio nagradu i unaprijedio je u stariju Blagajnicu.
Navečer, kad se vratila kući, Anja joj se suzno bacila na vrat:
– Mama, vidjela sam te posvuda … tako sam ponosna na tebe!
Elena je čvrsto zagrlila svoju kćer. Prvi put nakon mnogo godina osjećala se kao da više nije samo žena u uniformi supermarketa, već ona koja ima glas.
I duboko u sebi znala je: to je bila samo Iskra. Prava borba tek je počela-borba za poštovanje onih koji naporno rade iz dana u dan, bez pljeska i bez pažnje.
PREUZETO