“Dosta je!” povikala sam, glas mi je drhtao, ali nisam popuštala. “Dosta više vaših laži i iskorištavanja!”
Stajali su ispred mene, moj sin Ivan i njegova supruga Mirela. Ivan je gledao u pod, a Mirela je stiskala torbicu kao da će joj netko oteti posljednju stvar na svijetu. U zraku se osjećao miris večere koju su sami sebi spremili, bez da su me pitali. Još uvijek nisam mogla vjerovati što se događa. Prije samo šest mjeseci, Ivan je bio moj ponos, moj oslonac. A sada… sada sam osjećala samo gorčinu.
Sve je počelo onog dana kad su mi prvi put rekli da im je stan premalen i da bi voljeli privremeno preseliti kod mene dok ne pronađu nešto bolje. “Mama, znaš da Mirela ima problema sa zdravljem, a ja radim dvije smjene,” govorio je Ivan tihim glasom. “Samo dok ne nađemo nešto svoje.”
Naravno da sam pristala. Majka sam. Uvijek sam bila tu za njega, pogotovo otkad mu je otac umro prije tri godine. Tada sam prvi put osjetila prazninu u kući, ali i ponos što imam sina koji me nije zaboravio. Prvih nekoliko tjedana bilo je lijepo. Smijali smo se, zajedno gledali serije, Mirela mi je čak pomagala oko vrta.
Ali onda su se stvari počele mijenjati. Ivan je sve rjeđe razgovarao sa mnom. Mirela je postala hladna, a kuća više nije mirisala na moj ručak nego na njihove brze obroke i kavu koju su pili do kasno u noć. Počeli su dovoditi prijatelje bez pitanja. Jedne večeri došla sam s posla i zatekla troje nepoznatih ljudi kako sjede u mojoj dnevnoj sobi, piju pivo i puše cigarete.
“Zar ste mogli barem pitati?” pitala sam tada.
Mirela je slegnula ramenima: “Ma, mama, opusti se malo. Nismo više djeca.”
Ivan nije rekao ništa. Samo je zurio u televizor.
Nakon toga, sve češće sam nalazila nered po kući – prljavo posuđe, razbacane stvari, čak i prazne boce ispod kreveta u gostinskoj sobi. Kad bih ih zamolila da pospreme, Mirela bi mi odbrusila: “Ako ti smeta, možeš sama.”
Počela sam osjećati da više nisam gospodarica vlastitog doma. Ključeve su dali i njenoj sestri, koja bi dolazila kad god joj padne na pamet. Jednom sam došla kući i zatekla je kako pretražuje moj ormar.
“Tražim samo neku majicu za Mirelu,” rekla je bez trunke srama.
Ivan je sve više izbjegavao razgovor sa mnom. Kad bih ga pitala što se događa, samo bi slegnuo ramenima: “Nemoj sad, umoran sam.”
Počela sam sumnjati da nešto nije u redu. Jedne noći čula sam ih kako se svađaju u kuhinji.
“Rekla sam ti da joj ne govoriš ništa!” šaptala je Mirela ljutito.
“Ne mogu više lagati mami,” odgovorio je Ivan tiho.
Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam spavala cijelu noć.
Sljedećih dana Mirela me potpuno ignorirala. Ivan je bio nervozan, stalno na mobitelu, a ja sam osjećala kako mi tlo izmiče pod nogama. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla raditi ni najjednostavnije stvari po kući.
Vrhunac je bio prošli tjedan. Došla sam s posla ranije jer mi nije bilo dobro. Kad sam otvorila vrata, zatekla sam još jednu zabavu – glasna muzika, dim cigareta, smijeh… A među gostima i ljudi koje nikad prije nisam vidjela.
“Što se ovdje događa?” viknula sam.
Mirela me pogledala preko ramena: “Opet ti? Pa zar nemaš svoj život?”
Ivan je ustao i pokušao me zagrliti: “Mama, molim te…”
Odgurnula sam ga. “Dosta! Ovo je moja kuća! Više neću trpjeti ovo nepoštovanje!”
Gosti su brzo otišli, a ja sam stajala nasred dnevne sobe i tresla se od bijesa.
“Želim da odmah napustite moj stan,” rekla sam odlučno.
Ivan me gledao kao da ne vjeruje što čuje: “Mama… gdje ćemo sad?”
“Gdje god hoćete,” odgovorila sam hladno. “Ali ovdje više ne možete ostati.”
Mirela je počela plakati: “Ti si kriva što nemamo gdje! Nikad me nisi voljela!”
Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam otišla do ormarića i uzela rezervne ključeve koje su imali.
Te noći nisu spavali kod mene. Otišli su kod njezinih roditelja. Ivan mi nije pisao danima. Tek jučer stigla je poruka: “Mama, nadam se da si dobro.”
Sjedim sada sama u tihoj kući. Osjećam olakšanje, ali i tugu koju ne mogu opisati riječima. Pitam se jesam li bila preoštra ili sam napokon zaštitila sebe nakon godina žrtvovanja za druge.
Možda će mi Ivan jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti zašto sam to morala učiniti.
Ali recite mi vi – gdje je granica između ljubavi prema djetetu i poštovanja prema sebi? Jesam li pogriješila ili napokon napravila ono što je trebalo?
PREUZETO