Potresna ispovest Slavke Pajić Đurišić o nestanku sina, borbi za život ćerke i snazi žene
U životu postoje sudbine koje nadilaze granice ljudskog razumevanja. Nikolina je imala 10 godina kad je proterana iz Like, a ono što je doživela može da se prenese na filmsko platno.
Tako i sudbina Slavka Pajić Đurišić iz Sremske Mitrovice nije bila nimalo blaža. Ona je danas 68-godišnjakinja, jedna je od onih žena čiji je život bio isprepletan tugom, gubitkom, nadom i neverovatnom hrabrošću. Njena ispovest, podeljena u emisiji (NE)DOKAZANI, ostavlja bez daha – i otvara brojna pitanja o nepravdi, zdravstvu, majčinstvu i borbi za istinu.
Decembar 1986. rođenje zdravog dečaka – i bolna praznina koja je usledila
Na početku zime 1986. godine, Slavka donosi na svet zdravog dečaka težine skoro pet kilograma. Tri dana nakon porođaja, beba joj se redovno donosila na podoj. Sve je ukazivalo na to da je sa detetom sve u redu.
Ali onda, kada je trebalo da se majka i dete vrate kući – usledio je šok. Rekli su joj da je beba preminula.
„Nikada nisam izgovorila da mi je sin mrtav. Uvek sam osećala da je živ“, priča Slavka.
Godinama kasnije, u centru grada, ugledala je mladića koji je neverovatno ličio na njenog pokojnog supruga. Pitala ga kada je rođen. Kad je odgovorio da je rođen 1986. godine – Slavka se srušila na ulici.
Zdravstvene posledice i telesna borba protiv trudnoće
Nakon nestanka sina, Slavkino zdravlje se rapidno pogoršalo. Leka nije bilo – ni fizički ni emocionalno.
Slučnu sudbinu je imala devojka koja je znala za sebe da je ukradena beba.
„Rekli su mi da više ne smem ostajati trudna, da moje telo to ne bi izdržalo.“
Ali uprkos svemu, sudbina joj donosi još dve ćerke. Jednu od njih nosila je pod posebnim okolnostima – razvila je retku i opasnu reakciju poznatu kao alergija na fetus. Njeno telo odbacivalo je trudnoću kao da nosi „strano telo“.
„U trudnoći sam smršala 30 kilograma. Stolica mi nije stajala. Ali abortus nije dolazio u obzir. Za mene je to ubistvo.“
Slavka se odlučila boriti. I uspela je – rodila je dve ćerke koje su joj bile životna svetlost, iako je jedna od njih kasnije doživela još jednu porodičnu tragediju.
„Dete mi je nestalo!“ – Drama sa ćerkom u Bosni
Godinama kasnije, njena starija ćerka je studirala na Akademiji u Banjaluci. U jednom trenutku, danima nije odgovarala na pozive. Slavka je doživela najgoru noćnu moru svake majke – cimerka joj javlja da joj je ćerka pala u komu dok je svirala klavir. Hitna pomoć je došla, ali…
„Nisu hteli da je operišu dok ne stignu papiri iz Srbije! Niko me nije ni obavestio da mi dete umire!“
Slavka je bez razmišljanja otišla za Bosnu. Došla je u bolnicu i videla kako njenu ćerku guraju u operacionu salu – bez svesti, bez nade.
Zanemarena, proglasili su je mrtvom pre vremena
U šok sobi bolnice, Slavka je danima bila jedina osoba koja je brinula o svojoj ćerki.
„Menjala sam joj čaršave, krila se ispod kreveta kad dolaze vizite. Bila je sama, niko je nije ni gledao. Imala je sepsu i bila je u komi. Proglasili su je van akta.“
I onda je, kako kaže, jednostavno – umrla.
„Vrištala sam. Vrištala sam kao životinja.“
„Doktor je rekao: ‘Nema potrebe za reanimacijom.’“
U najstrašnijem trenutku majčinog bola, naišao je doktor. Slavka ga pita da li će pokušati reanimaciju.
„On mi je rekao: ‘Nema potrebe.’“
U tom trenutku, kako priznaje, izgubila je kontrolu nad sobom.
„Gledam ga, razmišljam da ga ubijem. Nemam čime. Ako mu pogledam oči, zadaviću ga!“
Taj osećaj nemoći i nepravde ostao je da gori u Slavkinoj duši, a trag te patnje pretočila je u četiri romana koje je napisala – posvećene svojoj deci, svojim gubicima i svojoj borbi.
Majka koja nikad nije prestala da veruje
Možda je njen sin živ. Možda njeni romani nekome otvore oči. Možda sistem jednog dana shvati da ne postoji veća snaga od majčinske ljubavi – i veća nepravda od oduzimanja prava da se ta ljubav živi do kraja.
Stil / Hype