“Jesi li ti normalna, Lejla? Jesi li ti svjesna što si napravila?” vikao je moj brat Emir dok je lupao šakom o stol. U dnevnom boravku naše male zagrebačke garsonijere, zrak je bio gust od napetosti. Prije samo nekoliko sati, odvjetnik je pročitao oporuku naše susjede Milene i objavio da smo moj suprug Dino i ja naslijedili njezinu vilu na Tuškancu vrijednu pedeset milijuna dolara. Milenina obitelj – njezina kći Vesna i unuk Filip – ostali su praznih ruku.
Još uvijek mi je u ušima odzvanjala Milenina rečenica od prije mjesec dana: “Lejla, ti si jedina koja me slušaš. Svi drugi samo čekaju da umrem.” Tada nisam znala koliko su te riječi bile ozbiljne. Nisam ni slutila da će me ta rečenica proganjati kroz beskrajne sate ispitivanja, optužbi i šaputanja iza leđa.
Dino je sjedio pored mene, stisnutih usana, gledajući u pod. Znao je da će ovo nasljedstvo donijeti više problema nego radosti. “Lejla, možda bismo trebali razgovarati s Vesnom. Možda joj objasnimo…” prošaptao je. Pogledala sam ga s tugom. “Što da joj kažem, Dino? Da nisam tražila ništa? Da sam samo bila čovjek?”
Milena je bila naša susjeda gotovo deset godina. Udovica, uvijek sama, ali uvijek s osmijehom za mene kad bih joj donijela kruh iz pekare ili pomogla oko računa. Njezina kći Vesna dolazila je rijetko, uvijek žureći, uvijek s mobitelom na uhu. Filip, njezin unuk, bio je previše zauzet svojim startupom da bi se sjetio bake osim kad bi trebao novac.
Nakon što je vijest o nasljedstvu procurila u medije, novinari su kampirali ispred naše zgrade. “Lejla, kako ste zavrijedili takvo povjerenje? Jeste li znali za oporuku?” pitali su me dok sam pokušavala proći do trgovine. Ljudi iz kvarta su šaptali: “Sigurno su nešto muljali… Nitko ne ostavlja sve susjedima tek tako.”
Moja majka Azra nije mogla vjerovati. “Lejla, dijete moje, ovo će ti uništiti život. Ljudi su zavidni. Svi će te gledati kao prevaranticu.” Dino me grlio noću dok sam plakala od nemoći. Nisam željela Mileninu vilu. Željela sam samo mir.
Jedne večeri, Vesna je došla pred naša vrata. Bila je crvena u licu, oči pune suza i bijesa. “Kako ste mogli? Moja majka vas je jedva poznavala! Vi ste joj isprali mozak!” vrištala je. Dino joj je pokušao objasniti: “Vesna, nikad nismo tražili ništa od vaše majke. Samo smo joj pomagali kad ste vi bili zauzeti.” Vesna ga je ošamarila i pobjegla niz stepenice.
Sljedećih tjedana dobivali smo anonimne prijetnje poštom: “Vratite što nije vaše!”, “Znat ćemo gdje živite!” Policija nam nije mogla pomoći. Prijatelji su se udaljili; neki iz zavisti, neki iz straha od skandala.
U međuvremenu, Dino i ja smo pokušavali odlučiti što učiniti s vilom. Otišli smo tamo prvi put zajedno nakon Milenine smrti. Kuća je bila puna njezinih uspomena: stare fotografije s mora, porculanske figurice iz djetinjstva, miris lavande u ormarima. Sjela sam na njezin stari kauč i zaplakala. “Zašto baš mi? Zašto nam je ovo napravila?”
Dino me zagrlio: “Možda zato što si joj bila obitelj koju nije imala.”
Ali ni to nije bilo dovoljno za smiriti buru oko nas. Emir me optuživao da sam sebična: “Mogla si sve podijeliti s nama! Sada ćeš biti bogata, a mi ćemo ostati gdje jesmo!” Majka je šutjela, ali sam vidjela razočaranje u njezinim očima.
Jedne noći sanjala sam Milenu. Sjedila je u svojoj fotelji i smiješila se: “Lejla, ljudi nikad neće razumjeti tvoje srce. Ali ti znaš što si učinila iz ljubavi.” Probudila sam se uplakana.
Nakon mjesec dana odlučila sam pozvati Vesnu na razgovor u vilu. Sjeli smo za veliki stol u blagovaonici gdje je Milena nekad posluživala kolače koje sam joj donosila iz slastičarne.
“Vesna, znam da misliš da smo ti nešto uzeli. Ali tvoja majka je bila usamljena. Trebala joj je blizina, razgovor, netko tko će ju saslušati bez interesa za novac ili imovinu. Nikad nisam ni pomislila da će mi ostaviti išta osim uspomena na naše razgovore.” Vesna me gledala kroz suze: “Možda sam trebala više vremena provoditi s njom… Možda bi onda sve bilo drugačije.”
Na kraju smo odlučili prodati vilu i podijeliti novac između nas i Milenine obitelji – ne zato što smo morali, nego zato što nam je to bilo ispravno.
Ali rane su ostale duboke. Ljudi su nastavili pričati, a ja sam svaku večer gledala kroz prozor pitajući se: Je li moguće biti dobar čovjek i ostati čist pred tuđim očima? Je li ljubaznost danas najveći grijeh?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste mogli živjeti s tolikim teretom tuđe ljubomore i nepravde?
PREUZETO