Jedna baka je sa sela došla u Beograd na lečenje, pa od unukinih reči htela da umre, za nju je to bila jako teška situacija.
Postoje situacije u životu kada tišina boli više od bilo koje reči. Kada te postupci najbližih pogađaju dublje nego najteži udarci. Tako se oseća Radoslava, baka iz sela kod Kruševca, koja je godinama sa osmehom odlazila u Beograd kod sina i snaje – a iz tih poseta se vraćala sa tugom koju nije imala s kim da podeli.
Nekad radost, danas rana. Ovo je njena priča.
S ljubavlju u srcu i torbi punoj darova
„Nisam ja mnogo školovana, ali sam prošla kroz život. Znam kad nisam dobrodošla“, počinje priču Radoslava. Svaki njen dolazak u Beograd bio je mali ritual. Dan ranije bi spakovala torbu – domaća jaja, sir u platnenoj krpi, teglu slatkog, malo suvarke ako ima.
Oblačila bi najbolju maramu, onu „za grad“, i kretala sa srcem punim iščekivanja. „Zagrliće me unučići, popiću kafu sa sinom, biće nam lepo“, nadala se svaki put.
Tišina koja boli
Ali doček je bio sve, samo ne srdačan. „Snaja me jedva poljubi, sin uvek negde žuri, a deca me gledaju preko telefona, kao da sam tuđa“, kaže Radoslava tiho.
Daju joj sobicu, ljubazno, ali hladno. Prva dva dana još nekako prođu – odvede unuke u park, priča im bajke. A trećeg dana već vidi poglede: pitaju se kad će da krene kući.
Za snajkine roditelje – svečani doček
Posebno je boli način na koji se tretiraju snajkini roditelji. „Kad oni dolaze – kao da Tito i Jovanka ulaze u kuću! Sve blista, sve se iznosi, sve se slika. Moj sin joj sipa kafu i smeška se. A ja? Ja gledam i ćutim.“
U tim trenucima, Radoslava kaže da oseća da ne pripada. Ne kao svekrva, ne kao baka – već kao neko koga se ne vide, ne primećuju.
Nisam ljubomorna – samo želim da me vide
„Nisam ja ljubomorna, daleko bilo. Samo želim da me neko vidi. Da me zagrle i kažu: ‘Dobro nam došla, bako.’ Da me pitaju kako prezimljujem, imam li drva, da li mi dimnjak vuče.“
Radoslava kaže da njen sin i snaja nikad ne dolaze u selo. „Mnogo rade“, pravdaju se. A kada ona krene kući, kažu: „Ostani još malo.“ Ali kaže da ne čuje srce u tim rečima – samo pristojnost.
Put nazad – sa osmehom iznuđenim i suzama neisplakanim
Na povratku, u autobusu, izvadi fotografiju unuka. Slika koju je sama razvila prošle godine. Čita poruke koje joj je sin poslao u njihovo ime: „Bako, volimo te.“ I veruje u njih. Mora da veruje – jer, kako drugačije da pređe uz onu prašnjavu stazu do kuće?
„Jer ja sam samo baka. Nisam za slike.“
Godine trpljenja – i jedna teška, ali ispravna odluka
Godinama je Radoslava ćutala. Dolazila, donosila, pružala… još od dana kada su sin i snaja živeli sami. „Molila sam Boga da dobiju dete. I kad su dobili, srce mi je bilo puno. Mislila sam – sada će sve biti drugačije. Ali nije.“
Kaže da oseća da se sin i snaja stide nje. Što živi na selu, što nema skupu garderobu, što ne koristi skupe parfeme kao „prija iz Beograda“.
„Nek’ se hvale s njima, nek’ ih slikaju za Instagram, ali mene više neće videti pred vratima. Teško je, ali ispravno. Više im neću preći prag.“
Nada da će se setiti – i možda, jednom, doći do nje
Radoslava ne traži mnogo. Samo da je neko vidi. Ne u objavama, ne za slikanje – već iskreno. Kao majku. Kao babu. Kao ženu koja je dala svoje vreme, ruke i srce.
„Neću više nikome da smetam. Ako im budem nedostajala – znaće gde da me nađu.“
STIL
Jedna baka je sa sela došla u Beograd na lečenje, pa od unukinih reči htela da umre, za nju je to bila jako teška situacija.
Postoje situacije u životu kada tišina boli više od bilo koje reči. Kada te postupci najbližih pogađaju dublje nego najteži udarci. Tako se oseća Radoslava, baka iz sela kod Kruševca, koja je godinama sa osmehom odlazila u Beograd kod sina i snaje – a iz tih poseta se vraćala sa tugom koju nije imala s kim da podeli.
Nekad radost, danas rana. Ovo je njena priča.
S ljubavlju u srcu i torbi punoj darova
„Nisam ja mnogo školovana, ali sam prošla kroz život. Znam kad nisam dobrodošla“, počinje priču Radoslava. Svaki njen dolazak u Beograd bio je mali ritual. Dan ranije bi spakovala torbu – domaća jaja, sir u platnenoj krpi, teglu slatkog, malo suvarke ako ima.
Oblačila bi najbolju maramu, onu „za grad“, i kretala sa srcem punim iščekivanja. „Zagrliće me unučići, popiću kafu sa sinom, biće nam lepo“, nadala se svaki put.
Tišina koja boli
Ali doček je bio sve, samo ne srdačan. „Snaja me jedva poljubi, sin uvek negde žuri, a deca me gledaju preko telefona, kao da sam tuđa“, kaže Radoslava tiho.
Daju joj sobicu, ljubazno, ali hladno. Prva dva dana još nekako prođu – odvede unuke u park, priča im bajke. A trećeg dana već vidi poglede: pitaju se kad će da krene kući.
Za snajkine roditelje – svečani doček
Posebno je boli način na koji se tretiraju snajkini roditelji. „Kad oni dolaze – kao da Tito i Jovanka ulaze u kuću! Sve blista, sve se iznosi, sve se slika. Moj sin joj sipa kafu i smeška se. A ja? Ja gledam i ćutim.“
U tim trenucima, Radoslava kaže da oseća da ne pripada. Ne kao svekrva, ne kao baka – već kao neko koga se ne vide, ne primećuju.
Nisam ljubomorna – samo želim da me vide
„Nisam ja ljubomorna, daleko bilo. Samo želim da me neko vidi. Da me zagrle i kažu: ‘Dobro nam došla, bako.’ Da me pitaju kako prezimljujem, imam li drva, da li mi dimnjak vuče.“
Radoslava kaže da njen sin i snaja nikad ne dolaze u selo. „Mnogo rade“, pravdaju se. A kada ona krene kući, kažu: „Ostani još malo.“ Ali kaže da ne čuje srce u tim rečima – samo pristojnost.
Put nazad – sa osmehom iznuđenim i suzama neisplakanim
Na povratku, u autobusu, izvadi fotografiju unuka. Slika koju je sama razvila prošle godine. Čita poruke koje joj je sin poslao u njihovo ime: „Bako, volimo te.“ I veruje u njih. Mora da veruje – jer, kako drugačije da pređe uz onu prašnjavu stazu do kuće?
„Jer ja sam samo baka. Nisam za slike.“
Godine trpljenja – i jedna teška, ali ispravna odluka
Godinama je Radoslava ćutala. Dolazila, donosila, pružala… još od dana kada su sin i snaja živeli sami. „Molila sam Boga da dobiju dete. I kad su dobili, srce mi je bilo puno. Mislila sam – sada će sve biti drugačije. Ali nije.“
Kaže da oseća da se sin i snaja stide nje. Što živi na selu, što nema skupu garderobu, što ne koristi skupe parfeme kao „prija iz Beograda“.
Stil / Blic žena
„Nek’ se hvale s njima, nek’ ih slikaju za Instagram, ali mene više neće videti pred vratima. Teško je, ali ispravno. Više im neću preći prag.“
Nada da će se setiti – i možda, jednom, doći do nje
Radoslava ne traži mnogo. Samo da je neko vidi. Ne u objavama, ne za slikanje – već iskreno. Kao majku. Kao babu. Kao ženu koja je dala svoje vreme, ruke i srce.
„Neću više nikome da smetam. Ako im budem nedostajala – znaće gde da me nađu.“
STIL