Na svadbi mi je svekrva iznenada skinula periku i svi su ugledali moju golu glavu. Ukopala sam se na mestu, očekujući podsmeh i osudu, ali desilo se nešto što niko nije očekivao.
Nedavno sam morala da prođem kroz teške iskušenja. Bolest mi je oduzela snagu, samopouzdanje i kosu. Dugi meseci lečenja, bolnice i strah od budućnosti podelili su moj život na „pre“ i „posle“. Ali jednog dana lekar se osmehnuo i rekao: „Ponovo ste zdravi.“ Te reči postale su za mene početak novog poglavlja.
Ubrzo mi se moj voljeni čovek zaprosio. Nisam mogla da zaustavim suze i odmah sam rekla „da“. Počeli smo da se pripremamo za venčanje: birali smo cveće, muziku, pozvali porodicu i prijatelje. Dugo sam tražila haljinu o kojoj sam sanjala još od mladosti i tiho sam se nadala da će kosa stići da izraste. Ali ogledalo je pokazivalo stvarnost. Tada sam odlučila da nosim periku — ne da bih sakrila istinu, već da bih se osećala sigurnije na taj važan dan.
Brinula sam se kako će gosti gledati na mene. Neki su znali da sam bila ozbiljno bolesna, ali malo ko je to do kraja razumeo. Nadala sam se da će se svadba održati bez suvišnih razgovora.
Dan ceremonije bio je kao san: muzika, osmesi bližnjih, bela haljina, sjaj sveća. Držala sam verenika za ruku i mislila da je to najsrećniji trenutak mog života. Ali iznenada je svekrva prišla oltaru.
Nikada me nije do kraja prihvatila. Smatrala je da njen sin zaslužuje „idealnu“ ženu — jaku, zdravu, bez prošlosti koja bi mogla da ga uplaši. I tada, ne rekavši ni reč, ispružila je ruku i skinula mi periku.
Na trenutak je u sali zavladala tišina. Svi su videli moju golu glavu. Osetila sam kako mi se sve u telu steže. Htela sam da zaklonim lice rukama i nestanem. Ali pre nego što sam uspela bilo šta da kažem, moj verenik je iskoračio napred.
Čvrsto me zagrlio i glasno, sigurnim glasom rekao:
— Ovo je moja žena. Ponosim se njome. I neću dozvoliti nikome da je ponižava, čak ni tebi, mama.
Njegov glas je zvučao odlučno i nije bilo ni trunke sumnje u njemu. Gosti su ćutali, a neko je klimnuo glavom u znak podrške.
Svekrva je zanemela, kao da nije mogla da poveruje u ono što je čula. Pokušala je da se usprotivi, ali ju je verenik prekinuo:
— Dobro znaš da je ljubav prihvatanje. I ti si nekada imala teške trenutke, a otac je uvek bio uz tebe. Zašto onda misliš da bih ja postupio drugačije?
Te reči su promenile sve. U očima svekrve pojavile su se suze i ona se povukla u stranu. U sali su se začuli aplauzi, a neko je čak povikao: „Bravo!“
Stajala sam pored čoveka koji mi je u tom trenutku postao još bliži. Više nisam osećala sram. Naprotiv — u srcu mi se javio mir i ponos. Da, imala sam težak put, ali sada je počinjao novi život.
Moj muž je tiho šapnuo:
— Od ovog dana bićemo zajedno. Uvek.
I tada sam shvatila: prava lepota ne leži u kosi niti u izgledu. Ona je u ljubavi, koja je jača od predrasuda, i u plemenitosti, koja se otkriva u teškim trenucima.
preuzeto