Niko nije znao gdje je otišla.
Ljudi su pričali – neki su govorili da nije izdržala bol, drugi da je poludjela.
Ja sam imao samo 17 godina i ostao sam potpuno sam.
Policija je tražila, komšije su obilazile šumu… ali nje nije bilo nigdje.
Prošle su godine. Naučio sam da živim bez nje, iako je svaka noć bila tiha, pretiha.
Sve dok jednog jutra nisam dobio pismo – bez pošiljaoca, samo moj nadimak na koverti.
Unutra je bio list papira sa samo dvije riječi:
“Dođi sutra.”
I adresa… koja mi ništa nije značila.
Nisam spavao cijelu noć.
Kad sam stigao, pred starom kućom na selu, vrata su se otvorila.
Na pragu – ona.
Starija, umornija, ali ista.
Prije nego što sam stigao bilo šta pitati, rekla je:
“Morala sam otići… da te spasim.”
Tada sam saznao da naš otac… nije bio čovjek kojeg sam mislio da jeste.
I da je ono što se desilo na dan njegove sahrane – bilo samo početak priče koju godinama krijem od svih.
preuzeto