“Ivane! Ivane, otvori, molim te!” Glas mi je drhtao dok sam stajala pred njegovim vratima, stežući torbu punu sarme, kolača i svježe ispečenog kruha. Nedjelja je, dan kad bi svaka majka trebala biti sretna što može zagrliti svoje dijete. Ali ja sam stajala na hladnom stubištu, slušajući tišinu iza vrata, osjećajući kako mi se srce steže.
Znam da je doma. Vidjela sam svjetlo u kuhinji dok sam se penjala. Znam i da je vikend, nema predavanja na fakultetu, nema posla. Ali vrata su ostala zatvorena. Možda je ljut? Možda mu smetam? Možda sam previše puta došla nenajavljeno, noseći hranu i brigu kao štit protiv njegove šutnje?
Sjetila sam se prošlog tjedna, kad smo se posvađali. “Mama, ja nisam više dijete!” vikao je Ivan, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Ne možeš stalno dolaziti i kontrolirati me!” Tada sam mu rekla da to radim jer ga volim, jer želim biti sigurna da mu ništa ne fali. On je samo odmahnuo rukom i zalupio vratima svoje sobe.
Sada stojim pred njegovim stanom u Novom Zagrebu, u zgradi gdje su zidovi tanki a susjedi znatiželjni. Osjećam njihove poglede kroz špijunku, osjećam kako mi obrazi gore od srama. Što ako netko vidi da me moj vlastiti sin ne želi pustiti unutra? Što će reći teta Marija s trećeg kata, ona koja uvijek ima nešto za komentirati?
Pogledam torbu u ruci. Sarma se već hladi. Kolači koje sam pekla sinoć, dok su mi suze kapale u tijesto jer sam znala da ga možda opet neću vidjeti. Sjetim se kako je nekad bio mali, kako bi mi trčao u zagrljaj čim bih ušla u stan. “Mama!” vikao bi veselo. Sada više nema tog glasa.
Mobitel mi zazvoni. To je Jasmina, moja sestra iz Sarajeva. “Šta radiš, Azra? Jesi li kod Ivana?” pita me tiho, kao da zna što se događa.
“Jesam… ali ne otvara mi vrata,” šapnem, boreći se sa suzama.
“Pusti ga malo na miru,” kaže ona. “Znaš kako su današnja djeca. Moraš mu dati prostora.”
Ali kako da dam prostora kad mi je cijeli život bio on? Nakon što me muž napustio zbog druge žene iz Mostara, Ivan i ja smo ostali sami. Radila sam dva posla – čistačica u školi i kasnije u pekari – samo da njemu ništa ne fali. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, nikad nisam otišla na more s prijateljicama. Sve za njega.
Sjećam se jedne zime kad je bio bolestan. Imala sam temperaturu 39, ali sam ipak ustala u četiri ujutro da mu skuham čaj i spremim doručak prije škole. Nikad nije znao koliko sam puta plakala od umora dok je spavao.
Možda sam pogriješila što sam ga previše štitila? Što sam mu uvijek rješavala probleme? Kad su ga maltretirali u školi, otišla sam ravnatelju i napravila scenu. Kad nije položio ispit na fakultetu, zvala sam profesora i molila ga za još jednu šansu. Jesam li ga time učinila slabim? Ili nezahvalnim?
Zvono na vratima opet ostaje bez odgovora. Sjednem na stepenicu i gledam kroz prozor na dvorište gdje djeca igraju nogomet. Sjetim se kako je Ivan volio igrati s njima dok nije postao povučen i tih nakon razvoda. Tada sam mu obećala da ću uvijek biti tu za njega.
Prolazi sat vremena. Torba mi postaje teška u ruci, a srce još teže. Susjeda Lidija izlazi iz lifta i pogleda me sažaljivo.
“Nije te pustio unutra?” pita tiho.
Samo odmahujem glavom.
“Ma pusti ga, proći će ga to,” kaže ona i nestaje iza svojih vrata.
Ali što ako ne prođe? Što ako ovo postane naša nova stvarnost?
Odlučujem ostaviti torbu pred vratima. Pišem kratku poruku: “Ivane, ostavila sam ti hranu pred vratima. Volim te.”
Silazim niz stepenice osjećajući se poraženo. U tramvaju gledam kroz prozor, Zagreb je siv i hladan kao i moje misli. Sjećanja naviru – prvi dan škole, prvi zub koji je ispao, prvi put kad me nazvao “mama”.
Kod kuće me dočeka tišina. Ugasim mobitel jer ne mogu više slušati savjete ni suosjećanje drugih. Ležim na krevetu i gledam u strop.
Možda ljubav nije dovoljna? Možda smo oboje zarobljeni u prošlosti koju ne znamo pustiti? Možda sam ga gušila svojom brigom dok nije naučio disati bez mene?
Sutradan mi stiže poruka od Ivana: “Hvala za hranu. Treba mi malo vremena.” Ništa više.
Srce mi se slama ali znam da moram pustiti. Da moram naučiti biti sama sa sobom, kao što on mora naučiti biti sam sa sobom.
Ali recite mi – gdje smo pogriješili? Je li moguće voljeti previše? I koliko ljubavi je zapravo dovoljno?
https://izivotneprice.magictaless.com/