“Ne želim više da dolaziš ovako često, Jasna. Trebamo svoj mir.” Glas moje snahe, Lejle, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala na pragu njihovog stana u Sarajevu, držeći vrećicu s domaćim pogačama koje sam ispekla za svog sina, Darija. U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Nisam znala što reći, samo sam pogledala Darija, očekujući da će me podržati, ali on je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče.
“Lejla, pa samo sam donijela malo hrane… Znaš da Dario voli moju pogaču,” pokušala sam tiho, ali ona je već zatvarala vrata.
“Znam, Jasna. Ali mi smo sad obitelj. Moramo sami. Hvala na svemu, ali… molim te.”
Vrata su se zatvorila pred mojim licem. Ostala sam na hodniku, s vrećicom u ruci i osjećajem da sam višak u životima ljudi koje najviše volim. Silazila sam niz stepenice, a suze su mi klizile niz lice. U glavi mi je odzvanjalo pitanje: gdje sam pogriješila?
Moj Dario je moj jedini sin. Sve sam mu dala – ljubav, podršku, žrtvovala sam se godinama nakon što nas je muž napustio zbog druge žene iz Splita. Bila sam i otac i majka. Kad je upoznao Lejlu na fakultetu u Mostaru, bila sam sretna zbog njega. Lijepa djevojka, pametna, iz dobre obitelji iz Travnika. Prigrlila sam je kao kćer koju nikad nisam imala.
Ali nešto se promijenilo nakon vjenčanja. Počeli su me rjeđe zvati. Kad bih došla nenajavljeno – što sam uvijek radila dok je Dario bio sam – Lejla bi bila hladna ili bi se povukla u sobu. Dario bi šutio ili bi brzo mijenjao temu.
Jednog dana, kad sam došla donijeti im zimnicu iz sela kod Livna, Lejla me dočekala s riječima: “Jasna, stvarno cijenimo sve što radiš, ali osjećam se kao da ne mogu disati kad si stalno ovdje. Dario i ja trebamo svoj prostor.”
“Ali ja samo želim pomoći… Vi ste mi sve na svijetu,” prošaptala sam.
“Znam… Ali ponekad imam osjećaj da želiš biti glavna u našem braku.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Zar sam stvarno takva? Zar sam postala ona zla svekrva iz viceva i serija?
Počela sam preispitivati svaki svoj korak. Jesam li previše zvala? Jesam li previše savjetovala? Možda nisam trebala komentirati kako Lejla kuha grah ili kako pegla Darijeve košulje. Ali to su sitnice… Zar nije normalno da majka brine?
Nisam imala kome reći kako se osjećam. Moja sestra Marija iz Zagreba samo bi odmahnula rukom: “Pusti ih, Jasna! Djeca danas misle da sve znaju najbolje.” Ali meni nije bilo svejedno. Svaki dan bez poziva od Darija bio je kao rana koja ne zacjeljuje.
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i nazvala sina.
“Dario, sine… Jesam li ti stvarno teret?”
S druge strane tišina. Zatim uzdah.
“Mama… Nije to tako. Samo… Lejli treba vremena da se navikne na sve. I meni isto.”
“A ja? Ja nemam pravo na vas? Na unuke koje možda nikad neću vidjeti?”
“Nemoj tako pričati… Bit će sve dobro. Samo nam treba malo prostora.”
Nisam više znala što reći. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
Dani su prolazili u tišini. Ponekad bih sjela na balkon i gledala djecu iz susjedstva kako se igraju, zamišljajući kako bih ljuljala svoje unuče. U trgovini bih srela starije žene koje su pričale o svojim snahama – jedne su ih hvalile, druge proklinjale.
Jednog dana srela sam Lejlina oca na pijaci.
“Jasna, kako si? Nema te kod mladih?”
“Ma… Zaposleni su… Ne želim smetati,” slagala sam.
On se nasmiješio: “Eh, znaš kako je danas… Djeca misle da sve mogu sama. Ali bez nas starijih – tko će im pokazati put?”
Te večeri nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam napravila za Darija – o noćima kad je imao temperaturu pa sam bdjela uz njegov krevet; o danima kad nije imao za autobus pa bih mu dala zadnje marke iz novčanika; o tome kako sam štedjela godinama da mu platim studij.
I sad – kad mu najviše trebam – on šuti.
Nakon nekoliko tjedana odlučila sam otići bez najave. Pokucala sam na vrata njihova stana. Otvorila mi je Lejla, iznenađena i vidno nervozna.
“Jasna… Nismo vas očekivali… Dario nije doma.”
“Nema veze… Samo bih malo popričala s tobom, ako može?”
Sjele smo za kuhinjski stol. Pogledala me ravno u oči.
“Jasna… Znam da vam nije lako. I meni nije lako s vama stalno oko nas. Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za vašeg sina. Kao da stalno gledate što radim krivo.” Glas joj je zadrhtao.
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Lejla… Nisam to željela. Samo… Bojim se ostati sama. Dario mi je sve što imam. Kad ste vi zajedno – osjećam se kao da gubim dijete kojeg sam cijeli život čuvala kao kap vode na dlanu.”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla:
“Možda bismo trebale pokušati drugačije… Možda možemo pronaći način da obje budemo dio Darijevog života – ali svaka na svoj način?”
Pogledale smo se i prvi put osjetila sam tračak nade.
Ali još uvijek me boli Darijeva šutnja.
Pitam se: Jesam li stvarno ta zla svekrva ili samo majka koja ne zna pustiti? Ima li nade za nas ili smo osuđeni na tišinu i nesporazume? Što biste vi učinili na mom mjestu?
https://izivotneprice.magictaless.com/