Sve je počelo lajanje — naglo, očajno, neprekinuto, samo sekundu. Kao da je alarm zvao, probijajući uobičajenu buku aerodroma.
Trudnica se trznula, oči pune straha, kad joj se pred očima pojavio veliki njemački ovčar. Instinktivno je povukla korak unazad, štiteći trbuh rukama.
— Molim vas, odmaknite ga! — šaptala je, tražeći pogledom pomoć. Glas joj se tresao od panike, lice je izražavalo strah i zbunjenost. Ali Bars, pas, nije se pomakao. Stajao je napet kao opruga, pogled mu je bio pun gotovo ljudske muke, kao da osjeća nešto nevidljivo drugima.
Pukovnik Aleksej bacio je brz pogled prema kolegi. U njegovim očima bilo je zabrinutosti. Bars je treniran da otkriva droge, oružje i eksplozive. Ali njegovo ponašanje ovog puta bilo je drugačije. Nije bio samo signal upozorenja — bilo je to upozorenje. Zvernički i očajnički krik: «Slušajte me! Odmah!»
Stariji policajac strogo je zakoračio naprijed.
— Gospođo, molim vas, idite za nama — rekao je čvrstim glasom, bez pretjerane oštrine.
— Ali ja nisam ništa pogriješila! — šaptala je žena. Glas joj je drhtao, usne bile blijede. Putnici oko nje smrznuli su se: neki je gledaju s neodobrenjem, drugi znatiželjno, neki zabrinuto.
Aleksej je oklijevao. A što ako je lažna uzbuna? Ili suprotno: što ako je to pravi signal?
Duboko je udahnuo i donio odluku:
— Odvedite je na dodatne pretrage. Odmah.
Žena je bjelila sa svakim korakom, dvojica policajaca su je escortirala u udaljenu sobu. Još je pritisnula ruke na trbuh, disanje joj je postalo brže i pliće.
— Ne razumijem… Što se dešava? — šaptala je.
Aleksej je slijedio, Bars iza njega. Pas je nije prestajao promatrati, kao da je želi zaštititi… ili obraniti. Takvo ponašanje Aleksej nikad ranije nije vidio.
U sobi je počeo pregled. Policajac je izvukao skener. Kolega je postavio pitanje:
— Imate li zdravstvenih problema?
— Trudna sam… u sedmom mjesecu… — odgovorila je žena, ne vjerujući što se dešava.
U međuvremenu Bars je ispod vrata prekinuo tišinu stonanjem i grebanjem poda. Aleksej je namršpio čelo. Ovo nije bio standardni protokol službenog psa. Što je osjetio?
Odjednom žena je vrisnula. Tijelo joj se iskrivilo od boli, oči proširile od užasa. Lice joj se izobličilo, kao da se nešto u njoj pokvarilo.
— Nešto… nije u redu… — promucala je hripavo.
Znoj joj je curio po čelu, disanje je bilo teško i nepravilno. Aleksej nije čekao.
— Požurite, pozovite hitnu!
Žena se polako i drhtavo spustila u fotelju. U njenim očima nazirao se ne samo bol, već i panika — strah daleko iznad nje same… prema biću koje je još uvijek nosila u sebi.
I iza vrata Bars je zastao iznenada… zatim pustio kricajući, gotovo ljudski zavijeni. Kao onog dana kad je pronašao ozlijeđeno dijete pod ruševinama. Aleksej se još uvijek sjećao tog pogleda.
— Hoće li ona imati djete? — šapnuo je jedan agent, ukočen.
— Ne… — hrapavo je disala žena, klimajući glavom. — Prenisko… Ne bi smjelo biti…
Hitna je upala u sobu.
— Držite se, odvest ćemo vas u bolnicu — rekao je jedan od njih i kleknuo kraj nje, mjereći puls. Bio je nepravilан, kaotičan, kao da srce ne kuca.
Bars se iznenada ukočio, njušio zrak i skočio naprijed, kao da je osjetio prijetnju. Njegovo režanje bilo je duboko i predosjećajno. Aleksej je osjetio pritisak u prsima.
Medicinar koji je ovdje nad ženom zatekao se zaledio. Rukom je dotaknuo trbuh i zažmirio.
— Pričekajte… To nisu lažne trudovi. Ondje… nešto drugo.
— Ja… ne razumijem… — jecala je žena. — Spasite moje dijete…
I sve je postalo jasno. Liječnik je pogledao Alekseja:
— To su unutarnja krvarenja. Ako joj se hitno ne operira, oboje će umrijeti.
Svijet oko njih pretvorio se u kaos. Hitna je pažljivo položila ženu na nosila i brzo krenula hodnikom. Prolaznici su se razmakli. Neki su snimali, drugi su šaptali molitve. Bars je trčao pored njih, vođen hitnošću spašene života.
— Držite se! — viknuo je nositelj nosila dok je žena gubila svijest.
Aleksej je hodao pored, Bars malo ispred. U tom trenutku rep psa nije se pomicao, cijelo njegovo biće usmjereno na borbu za život.
Kad su se zatvorila vrata hitne, žena je okrenula glavu. Usne su joj se drhtale.
— Hvala… — promrmljala je, gledajući u Barsove oči.
Pas je uzvratio tihim zavijanjem. Aleksej je položio ruku na njegovu leđa.
— Dobri dečko. Uspjeli smo.
Sirene su odjekivale noćnim zrakom. Vozilo je nestalo iza ugla, ali u srcu Alekseja još odjekivalo pitanje: „Hoće ли stići na vrijeme?“
Duge, beskrajne sate kasnije…
U bolnici je Irina — tako se zove žena — rekla liječnicima da se malo prije ukrcaja u avion osjetila loše: slabost, vrtoglavica, unutrašnji pritisak… sve je pripisala umoru. Ali Bars je zalajao kako bi upozorio, kao да je znaо istinu.
Irina se svega sjećala kroz maglu. Ali najjasnije sjećanje — bio je pogled psa prestravljenog i čvrsta odlučnost časnika koji je nije napustio. Liječnici su izveli hitnu operaciju: dijagnosticirali su djelomični raspad maternice. Samo je takav brzi zahvat spasio majku i dijete.
Dječak rođen te noći bio je savršeno zdrav i snažan. Nazvali su ga Aleksej, u čast časnika. Sa svojim prvim dahom povikao je i stisnuo zrak svojim malim šakama, već odlučan kao pas koji mu je podario život.
Upravo mjesec dana kasnije Irina se vratila na aerodrom. Ne iz straha, nego iz zahvalnosti. S buketom cvijeća u ruci, sjajnim osmijehom i suzama radosti u očima. Aleksej i Bars došli su ju pozdraviti, nju i sina.
Pas ju je odmah prepoznao, potrčao prema njoj i polizao joj ruku, zatim je nježno dotaknuo bebinu nogicu umotanu u dekicu i ponovno se približio.
— Aleksej, ovo je Bars, — šapnula je Irina sinu. — Tvoj zaštitni anđeo.
Aleksej je tiho stajao pored njih. Po prvi put nakon dugo vremena osjećao je da je dio nečega većeg.
Bars ih je promatrao. Rep mu je blago vrpoljio. Nije poznavao riječi, ali znao je ono bitno: i danas je spasio život. I zaslužio je omiljenu poslasticu.
PREUZETO