Moj suprug i ja vjenčali smo se sa 23 godine. Isprva smo živjeli kod mojih roditelja na selu, a sa 35 godina smo sagradili vlastitu kuću i uredili dvorište.
Naši roditelji i tašta s tastom su nas stalno nagovarali:
— Kad ćete nas napokon obradovati unukom?
I mi smo jako željeli dijete, ali nije išlo. Tek sa 39 godina rodila nam se dugo očekivana kći Kristina.
Tolko smo je dugo čekali da smo joj uvijek udovoljili. Kristina nikad nije čula ‘ne’. Iako smo radili od zore do sumraka na poljima, ona nije morala pomagati. Dobro je učila, otišla je na fakultet i sada je treća godina.
Nedavno je našla zaručnika i spomenulo se vjenčanje. Imamo malo ušteđevine — 1500 dolara. Za nas je to puno, ali Kristina je reagirala:
— Kakav smiješan iznos! Ni pristojno vjenčanje neće koštati toliko. I kupite nam stan!
Ostala sam bez teksta:
— Odakle bismo uzeli toliko novaca?
— Pribavite ih! Što ste radili tijekom mog cijelog djetinjstva? Već tada ste morali misliti na moju budućnost! Ako niste htjeli — prodajte kuću!
Razočarala sam se:
— Dušo, u našim godinama je teško naći posao…
— To je vaša krivnja! Rodili ste prekasno. Sad ne valjate ničemu, sram mi je s vama se pojaviti! — poručila nam je.
Suprug i ja smo šutjeli, srca puna boli. Može li naša kći doista tako govoriti? Učinili smo sve za nju…
Tada je moj suprug tiho, ali odlučno rekao:
— U redu, Kristina. Nećemo prodati kuću niti ćemo dati novac. Ako želiš veliku svadbu i stan — snađi se sama. Obrazovali smo te, pametna si i odlučna — možeš uspjeti.
Kristina je povikala:
— Napuštate li me?!
— Ne — odgovorila sam. — Jako vas volimo. Ali odrasla si — vrijeme je da naučiš da se ne smije samo zahtijevati, nego i djelovati.
Kristina je zalupila vrata i nije se tjednima javljala. Bili smo zabrinuti, ali nismo je zvali. Nekoliko mjeseci kasnije vratila se sama.
— Mama, tata… — tiho je rekla — našla sam posao. Nije posao mojih snova, ali sada razumijem koliko je teško zaraditi novac.
Oklijevala je pa nas zagrlila:
— Oprostite mi. Jako sam pogriješila…
Smiješili smo se. Naša je kći napokon shvatila da roditeljska ljubav nije novčanik, nego briga, podrška i odgoj.
Danas Kristina sama štedi za vjenčanje i mi joj s radošću pomažemo — ne iz obveze, nego jer je postala zahvalna, odrasla osoba.
PREUZETO