Koliko daleko ide otac za sinom? Priča o tišini, oproštaju i kasnoj nadi koja menja život, čak i nakon 24 godine čekanja
Surčin, malo naselje nadomak Beograda, godinama je bilo dom Jovi Petroviću, smernom čoveku, poznatom po tome što se retko kome poveravao, ali uvek pomagao kad zatreba. Njegova životna priča je trajala decenijama, sve dok pre nekoliko meseci nije potpuno nestao — bez pozdrava, bez objašnjenja.
Komšije su ostale zatečene kada su saznale da je Jovo prodao svoju kuću gotovo preko noći. Niko nije znao gde je pošao, niti zašto takva žurba. Tek kasnije, kroz krugove poznanika, saznalo se da je u njegovom poštanskom sandučetu jedno jutro osvanulo pismo — prvi znak života od njegovog sina koga nije video više od 24 godine.
Tišina duga više od dve decenije
Jovin sin, Marko, napustio je Srbiju još devedesetih, tada mladić od tek dvadesetak godina. Rešio je da sreću potraži u Holandiji, a otac ga je, iako sa stegnutim srcem, podržao. Prvih godina kontakt su održavali telefonom i pismima, ali kako je vreme prolazilo, veze su se proredile, a zatim potpuno prekinule.
Godinama je Jovo svakog dana gledao prema kapiji, kao da očekuje da se Marko pojavi niotkuda. Komšije su znale da ne voli da priča o tome. Samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Ma, zna on gde sam.”
Pismo koje menja sve
U rano proleće 2025. godine, poštar je ostavio koverat bez markice, ali sa povratnom adresom iz Roterdama. Jovo ga je, prema rečima komšije iz susedne kuće, otvorio na klupi ispred doma, i dugo ostao da sedi nepomično. Niko nije znao šta je u pismu pisalo, ali narednih dana postajalo je jasno da se nešto menja.
“Počeo je da prodaje stvari, raspituje se za pasoš, da se vidi sa nekim advokatom… sve je to bilo tiho, bez reči. A onda — kuća je prodata”, priča Milenko, komšija koji Jovu zna od detinjstva.
Nestanak bez pozdrava
Nije ostavio ni poruku. Samo je otišao. Stariji ljudi u kraju kažu da je otišao “za detetom”, u nadi da će nadoknaditi propušteno vreme. Neki veruju da ga je sin pozvao da dođe i da zajedno nastave život tamo gde su stali pre više od dve decenije.
“Možda mu je oprostio što ga nije ranije tražio. A možda se i sam Jovo rešio da napravi prvi korak, sad kad je dobio znak da je sin živ i dobro”, komentarišu u kraju.
Tuga, nada i tišina
Od tada — ni glasa. Jovo se više nikome nije javio, niti se zna da li je stigao u Holandiju. Telefoni ne rade, adresa više nije ista. Iako su mnogi bili šokirani njegovim naglim odlaskom, svi se nadaju da je Jovo, tiho i u sebi, pronašao ono za čim je čeznuo 24 godine — sina, oproštaj i mir.
STIL