Nakon smrti supruge, moj pas je postao moj jedini pravi prijatelj i smisao mog života. Imao sam više povjerenja u njega nego u bilo koga. Bio je uvijek poslušan, miran: nije lajao bez razloga, nije napadao strance, bio je prijateljski raspoložen prema svima.
Tog dana smo šetali gradom. Umorio sam se — godine čine svoje. Sjeo sam na klupu, a moj vjerni pas legao mi je pod noge. Sve je bilo kao i obično: ljudi su prolazili, auti jurili, mi smo se samo odmarali.
Onda je pas iznenada vidio čovjeka — i skočio na njega. Bio sam šokiran.
Muškarac je izgledao sasvim obično: srednje visine, jednostavna odjeća. Ali u njegovom hodu bilo je nešto prenapeto, a pogled mu je bio nemiran. Moj pas se ukočio, nakostriješio dlaku i počeo režati — što nikad prije nije radio.
Prije nego što sam shvatio što se događa, pas je skočio prema njemu i počeo glasno, bijesno lajati — kao da me štiti od nevidljive prijetnje. Jedva sam ga zadržao na povodcu. Muškarac se zbunio i promucao:
— Hej… samo sam htio pitati koliko je sati…
Ali pas se nije smirivao. I tada sam shvatio zašto je tako reagirao 😨😱
U glasu tog čovjeka bilo je nešto lažno, a oči su mu bježale. Kratko sam odgovorio i pravio se da gledam telefon. On je ubrzo otišao, ali bacio nam je loš, sumnjičav pogled.
Navečer sam kod kuće slučajno vidio njegovu sliku na lokalnim vijestima.
Ispostavilo se da ga traži policija zbog više krađa i pljački — prilazio je ljudima pod raznim izgovorima i krao im novčanike ili torbe.
Tada sam shvatio: moj pametni pas je osjetio opasnost prije mene i nije dopustio da mi se približi.
Možda je osjetio njegovu energiju, ili su proradili instinkti. Ali jedno je sigurno — uvijek mogu vjerovati svom psu.
Tko zna što bi se dogodilo da nije bio sa mnom? Opet sam se uvjerio: pas nije samo životinja — on je čuvar, prijatelj i član obitelji.
PREUZETO