“Mama, znaš da mi treba još za vrtić, možeš li mi posuditi barem tisuću kuna ovaj mjesec?” Glas moje kćeri Ivane bio je tih, ali odlučan. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na sivilo osječkog jutra. Srce mi je bilo teško, ali novac je bio još teži teret. “Ivana, znaš da sam sada u mirovini. Ne mogu više kao prije…” pokušala sam objasniti, ali ona je već uzdahnula s druge strane linije.
“Dobro, mama. Nema veze. Vidimo se onda neki drugi put.”
Taj razgovor bio je prije godinu dana. Od tada nisam vidjela svog unuka Davida. Prije toga, Ivana bi dolazila svaki vikend, uvijek s nekom potrebom – za novcem, ručkom, savjetom. Nisam se bunila. Bila sam sretna što mogu pomoći, što sam dio njihovih života. Ali sada, kad više nemam što dati osim ljubavi i vremena, kao da više nisam potrebna.
Moj muž Željko umro je prije pet godina. Ostala sam sama u stanu punom uspomena, fotografija i tišine. Ivana je bila moje sve – trudila sam se da ima sve što joj treba, radila prekovremeno u tekstilnoj tvornici, štedjela svaku kunu za njene knjige, ekskurzije, kasnije i fakultet. Kad se udala za Darija, pomogla sam im oko kredita za stan. Kad su dobili Davida, bila sam tu za svaku temperaturu, svaki prvi zub.
Ali sada… Sad kao da sam postala nevidljiva.
Suseda Marija često me pita: “Ljiljo, što ti je s Ivanom? Nema je već dugo.” Slegnem ramenima i promrmljam nešto o poslu i obavezama. Ne želim priznati istinu – da me vlastita kći izbjegava jer više nisam bankomat.
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala je. “Ivana, nedostaješ mi. I David isto. Možemo li se vidjeti?” Tišina s druge strane bila je glasnija od bilo kakvog odgovora.
“Mama, stvarno smo u gužvi. Možda sljedeći mjesec.”
Nisam joj rekla da mi je rođendan za tjedan dana. Nisam joj rekla da sam sanjala Davida kako trči prema meni raširenih ruku.
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li bila previše popustljiva? Jesam li joj previše davala? Možda sam je naučila da ljubav znači novac, pokloni, usluge. Možda nisam znala reći “ne” kad je trebalo.
Jednog popodneva zazvonilo je na vratima. Srce mi je poskočilo – možda su to oni! Ali bio je to poštar s računima i reklamama.
U večernjim satima sjedim sama uz televizor koji šumi u pozadini. Gledam stare slike – Ivana u bijeloj haljinici na prvoj pričesti, ja i Željko na moru u Makarskoj, David kao beba u mom naručju. Suze mi same krenu niz lice.
Pokušavam pronaći smisao u svemu ovome. U crkvi molim za strpljenje i mudrost. Ponekad sretnem Darija na tržnici – uvijek žuri, izbjegava pogled. Znam da nije on kriv, ali osjećam se kao da cijela obitelj okreće leđa.
Jednog dana odlučila sam otići do njih bez najave. Kupila sam malu igračku za Davida i kolače koje voli Ivana. Stajala sam pred vratima njihova stana s drhtavim rukama.
Vrata je otvorila Ivana. Izgledala je umorno, ali iznenađeno.
“Mama? Što radiš ovdje?”
“Samo sam htjela vidjeti vas… Davida… Donijela sam mu nešto.”
Pogledala me hladno.
“Nisi trebala dolaziti bez najave. Sad stvarno nemamo vremena.”
David je provirio iza njezinih nogu.
“Baka!” viknuo je veselo.
Ivana ga je povukla natrag.
“David ima zadaću. Idemo unutra.”
Stajala sam na hodniku dok su se vrata polako zatvarala pred mojim licem. Igračka mi je ispala iz ruke.
Vratila sam se kući slomljena srca. Tjedni su prolazili, a ja sam sve više tonula u tugu i samoću. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svoja sjećanja na dane kad smo bili obitelj.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Marija.
“Ljiljo, nemoj se mučiti. Djeca su danas takva – sve im treba dati na gotovo. Ali jednog dana shvatit će koliko si im značila.”
Ali hoće li biti prekasno?
Sanjam dan kad će Ivana doći k meni ne zbog novca, nego zbog mene same. Sanjam zagrljaj svog unuka bez straha da ću biti odbačena jer nemam što dati osim ljubavi.
Pitam se: Jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca uzimaju zdravo za gotovo? Gdje završava roditeljska dužnost, a počinje njihova zahvalnost? Ima li još netko tko se osjeća kao ja?
PREUZETO