“Opet ti, Majo? Zar ne vidiš da Ivan uči za ispit, a ti mu smetaš!” viknula sam, ne sluteći da će te riječi odzvanjati u meni godinama kasnije. Maja je stajala na vratima Ivanove sobe, s knjigom u ruci i suzama u očima. Imala je samo deset godina, ali već tada je naučila da je njezina prisutnost višak. Ivan je bio moj ponos, moj prvijenac, dijete koje je uvijek donosilo petice, dijete koje je znalo što želi. Maja je bila tiha, povučena, često izgubljena u svojim crtežima i pričama. Nikada nije tražila puno, ali ja joj nisam davala ni ono malo što je trebala.
Muž, Dario, često mi je govorio: “Snježana, ne možeš stalno braniti Ivana. I Maja je tvoje dijete.” Ja bih samo odmahnula rukom. “Ma pusti, ona je jaka, snaći će se.” Nisam tada znala koliko sam griješila.
Godine su prolazile. Ivan je upisao FER, a Maja je jedva završila srednju školu. Sjećam se dana kad mi je došla s papirima za Akademiju likovnih umjetnosti. “Mama, želim pokušati…” Pogledala sam je preko naočala i rekla: “Majo, od umjetnosti se ne živi. Zašto ne upišeš nešto normalno?” Nije ništa rekla. Samo je spustila pogled i otišla u svoju sobu.
Ivan je bio moj ponos na svakom obiteljskom ručku. “Naš Ivan radi u velikoj firmi, ima dobru plaću!” hvalila sam ga pred rodbinom. Maja bi sjedila u kutu, tiho jela i gledala kroz prozor. Dario bi me ponekad pogledao s tugom, ali nikad nije ništa rekao naglas.
Jedne zime, kad su djeca već bila odrasla, Ivan se vratio iz Njemačke gdje je radio na projektu. Došao je s djevojkom, Anom. Svi smo sjeli za stol, a ja sam bila presretna što je moj sin opet kod kuće. Maja nije došla na večeru. Poslala mi je poruku: “Ne osjećam se dobro.” Nisam ni pokušala otići do njezine sobe.
Te noći, dok sam prala suđe, Ana mi je prišla i tiho rekla: “Znate, Maja je divna osoba. Pričale smo danas dugo. Rekla mi je da voli crtati i da joj nedostaje podrška.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Ma ona uvijek nešto izmišlja,” odgovorila sam prebrzo.
Prošlo je nekoliko mjeseci kad me Dario probudio usred noći. “Snježana, jesi li vidjela Majin Instagram?” Nisam imala naviku gledati društvene mreže, ali te noći sam otvorila njezin profil. Crteži, slike iz ateljea, nasmijana lica nje i njenih prijatelja – sve ono što nisam znala o vlastitoj kćeri bilo je tu, pred mojim očima. Ispod jedne slike pisalo je: “Nekad te najviše povrijede oni koji bi te trebali najviše voljeti.”
Počela sam se prisjećati svih trenutaka kad sam birala Ivana umjesto nje. Kad sam joj zabranila da ide na izlet jer Ivan ima ispit pa mu treba mir u kući. Kad sam joj govorila da nije dovoljno dobra za Akademiju. Kad sam zaboravila njezin rođendan jer sam bila zauzeta pripremanjem Ivanove diplome.
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Maju. “Majo, možemo li popiti kavu?” Dugo je šutjela s druge strane linije. “Ne znam, mama… Imam puno posla.” Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Dario me gledao dok sam plakala za kuhinjskim stolom. “Snježana, vrijeme je da priznaš sebi što si napravila.”
Nisam znala kako dalje. Počela sam slati Maji poruke – kratke, nespretne pokušaje da joj kažem koliko mi nedostaje. Odgovarala bi kratko ili nikako. Ivan me zvao svaki tjedan iz Njemačke, pričao o poslu i planovima za budućnost. Ali svaki put kad bih spustila slušalicu, osjećala sam prazninu.
Na praznik sam odlučila otići do Maje bez najave. Otvorila mi je vrata s iznenađenjem na licu.
“Što radiš ovdje?”
“Došla sam te vidjeti… Nedostaješ mi.”
Stajale smo na hodniku nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost.
“Mama… Ne znam što da ti kažem.”
“Znam da sam pogriješila. Znam da nisam bila uz tebe kad si me trebala.”
Maja me gledala ravno u oči.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da me samo zagrliš? Da kažeš da si ponosna na mene?”
Nisam imala odgovor. Samo suze koje su klizile niz lice.
“Možemo li pokušati ispočetka?” pitala sam tiho.
Maja je slegnula ramenima.
“Ne znam… Trebat će vremena.”
Otišla sam kući s osjećajem da mi se život raspada pod nogama. Dario me zagrlio i šapnuo: “Bit će bolje… Ako si iskrena.”
Danas sjedim sama za stolom i gledam stare fotografije – Ivan s diplomom, Maja s kistovima u ruci, ja između njih s osmijehom koji više ne prepoznajem. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li još nade da popravim ono što sam uništila svojom sljepoćom.
Može li majka ikada ispraviti nepravdu koju je nanijela vlastitom djetetu? Ili neke rane ostaju zauvijek otvorene?
PREUZETO