«Ko su ti ljudi, Adnane?» – pitala sam ga drhtavim glasom, dok su se kapljice kiše slijevale niz prozor naše male kuhinje u Sarajevu. Već treći put ovog mjeseca, nepoznata lica su ulazila u naš stan, a moj muž bi ih dočekivao s osmijehom i šaptom, kao da se boji da ga netko čuje. Srce mi je lupalo kao ludo. Nije mi odgovorio odmah, samo je slegnuo ramenima i rekao: «Samo prijatelji iz mahale, ništa posebno.» Ali ja sam znala da laže.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se rojile misli – je li me vara? Je li upao u dugove? Ili je možda upleten u nešto opasno? Sjetila sam se kako je prije nekoliko mjeseci izgubio posao u tvornici, ali mi je tvrdio da će sve biti dobro. Nisam mu vjerovala. Ujutro sam ga gledala kako pije kafu za stolom, zamišljen, s pogledom u daljinu. «Adnane, molim te, reci mi istinu. Ne mogu više ovako,» prošaptala sam.
Pogledao me tužno, oči su mu bile crvene. «Nije ono što misliš, Amra. Samo… nisam znao kako da ti kažem.»
U tom trenutku zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala ženu s dvoje djece, mokre do kože. Pogledali su me s nadom i strahom. Adnan je skočio sa stolice, zagrlio ih i pozvao unutra. «Ovo su Azra i njena djeca. Njihov stan je izgorio prošle sedmice. Pomogao sam im da nađu privremeni smještaj, ali sada nemaju gdje.»
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sram me obuzeo jer sam sumnjala u njega. Ali istovremeno, osjećala sam ljutnju – zašto mi nije rekao? Zašto je sve to skrivao od mene?
«Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da ne bih razumjela?» povikala sam kroz suze.
Adnan je šutio nekoliko trenutaka, a onda tiho rekao: «Znam koliko nam je teško otkad sam ostao bez posla. Nisam htio da te dodatno opterećujem. Samo… nisam mogao okrenuti leđa Azri. Njen muž je poginuo prošle godine na gradilištu. Nema nikoga osim nas.»
U tom trenutku Azra je prišla i uhvatila me za ruku. «Amra, oprosti što upadam ovako. Znam da ti je teško. Samo… nemam gdje drugo.»
Sjedile smo zajedno u tišini dok su djeca jela supu koju sam spremila za nas dvoje. Gledala sam ih i osjećala kako mi srce omekšava. Sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru, kad smo i sami bježali pred ratom i kad nam je jedna nepoznata žena otvorila vrata svog doma.
Te večeri, nakon što su Azra i djeca zaspali na kauču u dnevnoj sobi, sjela sam pored Adnana. «Zajedno smo u ovome. Sljedeći put mi reci istinu odmah, molim te. Ne mogu podnijeti da te gubim zbog tajni.» On me zagrlio čvrsto, kao da se boji da ću nestati.
Sljedećih dana život nam se okrenuo naglavačke. Djeca su trčkarala po stanu, Azra mi je pomagala oko kuće, a Adnan je danima tražio novi posao. Komšije su počele šaptati iza leđa – «Vidi ih, još jedva preživljavaju, a primaju druge pod krov.» Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Adnan je uzdahnuo: «Možda smo pogriješili… Možda smo trebali misliti prvo na sebe.»
Pogledala sam ga odlučno: «Nismo pogriješili. Svi smo mi nekad bili Azra ili njena djeca. Ako ne pomognemo jedni drugima, šta nam ostaje?»
Ali nije bilo lako. Novca je bilo sve manje, računi su se gomilali, a napetost među nama rasla. Jednog dana Azra mi je rekla: «Amra, moram otići. Ne želim vam biti teret.» Osjetila sam knedlu u grlu. «Nisi teret. Ti si sada dio naše porodice.» Ali znala sam da govori istinu – više nismo mogli izdržati.
Te noći Adnan se vratio kući s osmijehom na licu – dobio je posao u pekari kod Jasmina iz komšiluka. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Kad su Azra i djeca napustili naš stan nekoliko dana kasnije, ostavili su iza sebe prazninu ali i osjećaj ponosa što smo učinili pravu stvar.
Sjedila sam na prozoru i gledala svjetla grada dok je kiša ponovno počela padati.
Ponekad se pitam – koliko nas tajne udalje jedne od drugih? I koliko daleko smo spremni ići zbog dobrote? Možemo li ikada potpuno razumjeti one koje volimo?
PREUZETO