«Opet ništa?» šapnula sam Adnanu dok smo sjedili za stolom u maloj kuhinji njegove majke. Miris svježe pečenih pita širio se prostorijom, ali meni je u grlu stajala knedla. Jasna je, kao i uvijek, bila nasmijana prema svima, ali kad bi došlo vrijeme da se dijeli nešto više od hrane – novac, pomoć, podrška – sve bi otišlo njegovoj sestri Ivani i njenom mužu Tomislavu. Mi bismo dobili samo osmijeh i tanjir.
«Lejla, molim te, nemoj sad,» prošaptao je Adnan, gledajući me molećivo. Znao je da sam na ivici suza. «Nije vrijeme ni mjesto.»
Ali kad je vrijeme? Kad će biti mjesto? Koliko puta još moram gledati kako Ivana dobija novac za novu perilicu rublja, dok mi krpimo kraj s krajem i šutimo? Koliko puta još moram slušati kako Jasna govori: «Vi ste mladi, vi ćete se snaći! Ivana ima malu djecu, njoj je teže.» A mi? Zar naše brige nisu stvarne?
Sjećam se dana kad smo prvi put došli kod Jasne nakon što smo se vjenčali. Donijela sam joj kolač, trudila se biti što bolja snaha. Ona me zagrlila, ali već tada sam osjetila hladnoću u njenom dodiru. «Ivana je uvijek znala napraviti savijaču bolje,» rekla je tiho, misleći da neću čuti. Prešutjela sam tada, kao što sam prešutjela mnogo puta poslije.
Prošle zime grijanje nam se pokvarilo. Adnan je skupio hrabrost i pitao majku može li nam pomoći s novcem za popravak. Jasna je odmahnu rukom: «Djeco, ja nemam viška. Znate da Ivana mora kupiti novu zimsku jaknu za malog Marka.» I opet smo ostali sami sa svojim problemima.
Jednog vikenda, dok smo kopali vrt iza kuće, Ivana je izašla na terasu s kavom u ruci. Nije ni pogledala prema nama. Jasna joj je mahnula: «Ivana, dođi da ti dam ono što smo pričale!» Vidjela sam kako joj u ruku stavlja kuvertu. Adnan je zabio motiku dublje u zemlju, a ja sam osjetila kako mi suze peku oči.
Te večeri, kad smo se vratili kući u Sarajevo, nisam mogla izdržati.
«Adnane, zar ti ne vidiš koliko nas tvoja majka zapostavlja? Zar ne vidiš da Ivana uvijek dobije sve?»
On je šutio dugo, gledao kroz prozor.
«Znam… ali ona je moja majka. Ne mogu joj naređivati kako će rasporediti novac.»
«Ali možeš joj reći kako se osjećamo! Ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao da nisam dio vaše porodice. Kao da sam tu samo da radim i šutim.»
Narednih dana među nama je vladala tišina. Nisam znala kako dalje. Počela sam izbjegavati odlazak kod Jasne. Svaki put kad bi Adnan predložio vikend u rodnom mjestu, izmislila bih razlog – posao, glavobolju, bilo šta.
Jednog dana me nazvala svekrva.
«Lejla, zašto vas nema? Ivana stalno dolazi s djecom, a vi nikako. Zar ste se naljutili?»
Duboko sam udahnula.
«Jasna, osjećam se kao da nismo ravnopravni u ovoj porodici. Sve što imate dajete Ivani. Mi dobijemo samo ručak i osmijeh. Zar ne vidite koliko nam to teško pada?»
S druge strane je zavladala tišina.
«Ti si mlada žena, Lejla. Moraš naučiti trpjeti. Tako je to u životu,» rekla je napokon hladno.
Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i tuge.
Te noći Adnan me zagrlio dok sam plakala.
«Možda bismo trebali manje očekivati od drugih,» šapnuo je.
«A možda bismo trebali više očekivati od onih koji nas zovu porodicom,» odgovorila sam kroz suze.
Proljeće je donijelo nove probleme – posao mi je visio o koncu zbog restrukturiranja firme. Adnan je radio prekovremeno da pokrije račune. Ivana je na Facebooku objavljivala slike s mora; Jasna joj je platila ljetovanje jer «djeca moraju na zrak».
Jedne nedjelje ipak smo otišli kod Jasne – Adnan nije mogao odbiti poziv na rođendan svog oca. Svi su bili tu; Ivana i Tomislav su sjali od sreće. Jasna im je pred svima uručila još jednu kovertu: «Za novi auto! Zaslužili ste!»
Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće.
Kad smo krenuli kući, Adnan je vozio u tišini. Ja sam gledala kroz prozor, pitajući se gdje smo pogriješili.
«Lejla… hoćeš li mi ikad oprostiti što nisam bio hrabriji pred svojom majkom?» upitao je tiho.
Nisam imala odgovor.
Danas sjedim sama u našem stanu i pišem ovo, pitajući se: Koliko dugo čovjek može trpjeti nepravdu prije nego što pukne? Je li porodica mjesto gdje se voli ili gdje se samo trpi? Možda vi imate odgovor.
preuzeto