«Znaš li ti, mama, koliko su nam oni već dali? A ti… ti nikad ništa!» Sofijin glas odjekuje kroz stan, a meni se srce steže. Gledam je kako stoji na sredini dnevnog boravka, lice joj je crveno, oči pune suza i bijesa. Osjećam se kao da me netko polako reže iznutra.
«Sofija, dijete moje, znaš da bih ti dala i zadnju kunu da mogu…» pokušavam mirno, ali ona odmahne rukom.
«Ne razumiješ ti! Njihovi stalno pomažu, stalno nešto donesu, plate račune, kupe nam novi frižider… A ti? Samo pričaš kako nemaš!»
Sjedam na stolicu, ruke mi drhte. Imam 68 godina. Penzić sam s mizernom mirovinom. Moj muž Ivan preminuo je prije četiri godine, a otkad je otišao, život mi je postao još teži. Sofiju sam rodila s 45 godina, nakon desetljeća pokušavanja, suza i neuspjelih trudnoća. Bila je čudo, moje sunce nakon dugih oluja. Sve što sam imala, davala sam njoj. Ali sada… sada me gleda kao stranca.
Sjećam se dana kad je prvi put došla kući s Damirom. Bio je pristojan dečko iz dobre obitelji iz Sarajeva. Njegovi roditelji, Jasmina i Emir, vode uspješan obrt već dvadeset godina. Imaju kuću na moru, stan u Zagrebu, voze nova auta. Kad su se Sofija i Damir vjenčali, Jasmina im je kupila perilicu rublja i dala novac za polog za stan. Ja sam donijela stari servis za kavu i ručno vezenu stolnjak od svoje pokojne majke. Sofija je tada samo kratko pogledala poklone i nasmiješila se iz pristojnosti.
Od tada je prošlo pet godina. Damir i Sofija imaju dvoje djece. Ja ih čuvam kad god mogu, vodim ih u park, pečem im palačinke i pričam bajke o vilama iz Gorskog kotara. Ali svaki put kad dođem kod njih, vidim nove stvari – televizor od 55 inča, igračke iz Njemačke, nova kolica za bebu. Sve to donesu Jasmina i Emir.
Jednog dana dok sam čuvala unuke, Sofija je došla ranije s posla. Sjela je za stol i gledala me dugo.
«Mama, znaš li koliko mi je neugodno kad Damirovi roditelji stalno nešto nude? Osjećam se kao da sam manje vrijedna jer ti ne možeš ništa dati.»
«Sofija… ja bih ti dala sve da imam. Znaš da mi je mirovina jedva dovoljna za režije i lijekove.»
«Ali svi drugi imaju! Samo ja nemam!» povikala je.
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što prije. Sjetila sam se svih onih noći kad sam molila Boga da mi podari dijete. Sjetila sam se kako sam radila dva posla da joj platim fakultet u Zagrebu. Sjetila sam se kako sam štedjela na sebi da njoj kupim zimsku jaknu ili platim ekskurziju u srednjoj školi.
Nisam joj to rekla tada. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor.
Nekoliko dana kasnije nazvala me Jasmina.
«Draga Marija, znaš da nam nije teško pomoći djeci. Ali možda bi bilo dobro da Sofiji objasniš kako stvari stoje? Ona je jako osjetljiva na to što vi ne možete kao mi…»
Osjetila sam sram koji me guši. Zar sam stvarno toliko podbacila kao majka? Zar ljubav koju sam joj dala ne vrijedi ništa pred novcem?
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o danima kad smo Ivan i ja jeli grah tri puta tjedno da bismo njoj mogli kupiti knjige; o godinama kad smo sanjali o djetetu; o trenucima kad sam joj brisala suze zbog loše ocjene ili slomljenog srca.
Sutradan sam odlučila razgovarati sa Sofijom.
«Sofija, dođi na kavu kod mene,» rekla sam joj preko telefona.
Došla je popodne, umorna i nervozna.
«Slušaj me dobro,» počela sam tiho ali odlučno. «Znam da ti nije lako gledati kako Damirovi roditelji stalno nešto donose. Ali ja nemam ništa osim ove male penzije i srca koje te voli više od svega na svijetu. Znaš li koliko sam puta poželjela da mogu biti kao Jasmina? Da ti kupim auto ili platim more? Ali nisam mogla. I nisam zato manje tvoja majka.»
Sofija je šutjela dugo. Onda su joj oči zasuzile.
«Znam mama… ali teško mi je kad vidim razliku. Osjećam se manje vrijednom ženom, manje vrijednom majkom…»
Prišla sam joj i zagrlila je.
«Ti si meni najvrijednije što imam. I tvojoj djeci ću dati sve što mogu – ljubav, vrijeme, priče… Možda nije puno u novcu, ali vjeruj mi – vrijedi više nego što misliš.»
Nakon tog razgovora stvari su se malo smirile, ali osjećam da rana još uvijek postoji među nama. Svaki put kad Jasmina donese novu igračku ili plati zimovanje unucima, Sofija me pogleda onim tužnim pogledom.
Ponekad se pitam – jesmo li mi roditelji koji nemaju novca osuđeni na to da nas djeca manje cijene? Je li moguće da ljubav više ne vrijedi ništa ako nije upakirana u skupe poklone?
Možda nisam savršena majka, ali znam jedno – ljubav se ne mjeri novcem. Hoće li to ikada biti dovoljno za moju Sofiju?
preuzeto