«Ne možeš ostati kod mene, tata. Imam goste sutra, znaš već kako je…» Mirnin glas bio je tih, ali odlučan. Stajao sam na pragu njenog stana u Novom Zagrebu, s koferom u ruci i umorom u kostima. Kiša je sipila niz prozor, a ja sam osjećao kako mi se srce steže. Nije prvi put da mi to kaže, ali ovaj put me zaboljelo više nego ikad.
Sanjao sam ovaj trenutak godinama. Radio sam u Minhenu, na baušteli, štedio svaku marku i euro da moji Mirna i Adnan ne moraju prolaziti ono što sam ja prošao. Kad sam im kupio stanove – njoj u Zagrebu, njemu u Sarajevu – mislio sam da će to biti naš novi početak. Da ćemo biti obitelj kakvu sam uvijek želio. Ali sada, kad sam napokon došao kući, osjećam se kao gost. Kao netko tko smeta.
«Tata, stvarno mi je žao. Možda možeš kod Adnana?» Mirna je izbjegavala moj pogled. Znao sam da joj nije lako, ali nisam mogao vjerovati da mi nema mjesta ni na kauču.
Sjeo sam na klupu ispred zgrade i nazvao Adnana. «Sine, mogu li prespavati kod tebe par dana?» Čuo sam šumove u pozadini, dječji smijeh – moj unuk Amar. «Tata… znaš da je Selma trudna, ne spava dobro… Možda da uzmeš hotel? Platit ću ti ja.»
Hotel? Ja, koji sam im kupio krov nad glavom? Osjetio sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam plakao otkad mi je umrla žena, ali sada nisam mogao izdržati.
Sjećam se dana kad sam odlazio iz Bosne. Mirna je imala deset godina, Adnan osam. Plakali su na autobusnoj stanici dok sam im obećavao da ću se vratiti čim skupim dovoljno novca. Godine su prolazile, dolazio sam za Bajram i Božić, donosio poklone i slatkiše. Slali su mi crteže i pisma, ali s vremenom su prestali. Postali su odrasli ljudi dok sam ja miješao beton pod tuđim nebom.
Kad sam napokon skupio dovoljno za stanove, bio sam ponosan. Svi u selu su pričali o meni – «Enes je pravi otac, sve za djecu!» Ali sada, kad sjedim sam u parku između dva grada koja više nisu moj dom, pitam se gdje sam pogriješio.
Jedne večeri skupio sam hrabrost i otišao kod Mirne bez najave. Otvorila je vrata u pidžami, iznenađena. «Tata? Što radiš ovdje?»
«Moramo razgovarati, dijete moje.» Sjeo sam za kuhinjski stol dok je ona nervozno miješala čaj.
«Znaš li koliko mi je teško bilo tamo? Svaku noć sam mislio na vas. Sve što imam dao sam vama. Sad kad sam star i umoran, nemam gdje prespavati osim u hotelu ili parku. Zar je to pravedno?»
Mirna je šutjela dugo. Onda je tiho rekla: «Tata… navikli smo biti sami. Navikli smo da si ti negdje daleko. Nisi bio tu kad nam je trebalo… Sad imamo svoje živote. Ne znam kako da te pustim unutra.»
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znao što reći. Znao sam da ima pravo – propustio sam njihove prve ljubavi, mature, rođenja djece… Sve zbog tog prokletog novca.
Idućih dana lutao sam gradom kao sjena. U tramvaju su me gurali nepoznati ljudi, nitko me nije prepoznao. U kafiću gdje sam nekad pio kavu s prijateljima sada sjede neki novi klinci koji pričaju o TikToku i odlasku u Irsku.
Jedne večeri sreo sam starog prijatelja iz Bosne – Jasmina. Sjeo je do mene i naručio rakiju.
«Šta ti je, Enese? Izgledaš kao da si izgubio sve na svijetu.»
Ispričao sam mu sve. On je klimnuo glavom i rekao: «Znaš šta? Djeca misle da si im dužan jer si bio odsutan. A ti misliš da su ti dužni zahvalnost jer si im sve dao. Istina je negdje između. Moraš im oprostiti što nisu ono što si sanjao – i sebi što nisi bio tu kad su te trebali.»
Te noći dugo nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što smo izgubili – i ja i oni.
Nakon nekoliko tjedana skupio sam snagu i pozvao djecu na večeru u mali restoran na Trešnjevci.
Kad su sjeli za stol, pogledao sam ih i rekao: «Ne tražim ništa od vas osim malo vremena. Ne trebam vaš stan ni vaš novac – samo želim biti dio vaših života dok još mogu hodati ovom zemljom. Ako ne možete to dati meni, onda recite sada pa da znam na čemu smo.»
Mirna je zaplakala prvi put nakon mnogo godina. Adnan je šutio dugo pa rekao: «Tata… Hajde da pokušamo ispočetka.»
Ne znam hoće li nam uspjeti popraviti ono što smo izgubili svih tih godina razdvojenosti. Ali znam jedno – ljubav nije stan ni novac ni poklon iz Njemačke. Ljubav je vrijeme koje provedemo zajedno.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješio što sam otišao? Ili smo svi zajedno izgubili ono najvažnije dok smo jurili za boljim životom? Što vi mislite – može li se porodica ponovno pronaći nakon svega?
https://izivotneprice.magictaless.com/