Biti roditelj je kažu najteži posao koji postoji, na to čovek nikad nije spreman i tome se uči dok je živ. Ispovest jedne žene koja je nakon smrti muža sinu dala kuću, a ona otišla u podstanare otkriva da retko ko zna šta treba da radi kada postane roditelj.

Njenu ispovest prenosimo vam u celosti: 

“Mama, stvarno misliš da je ovo dobra ideja?” – glas mog sina Ivana odzvanjao je kuhinjom dok je nervozno okretao šoljicu u rukama. Pogledala sam ga preko stola, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. “Ivane, vreme je. Ova kuća je tvoja budućnost. Tvoj otac bi to želeo.”

Nisam mu rekla da mi srce puca. Da svaka cigla ove kuće nosi miris njegovih prvih koraka, zvuk smeha njegove sestre Ane, tragove mog i Stevanovog života. Ali Ivanu je bilo 28, radio je u banci, stalno se žalio na podstanarske stanove i skupe kirije u Beogrdu. Ana je već godinama u Novom Sadu, udata, s dvoe dece. Ja sam ostala sama nakon Stevanove smrti. Kuća je bila prevelika za mene, ali još veća praznina bila je u meni.

“Ali mama… što ćeš ti?” pitao je tiho.

“Snaći ću se. Imam dovoljno za mali stan. Biće mi lakše održavati. A ti… ti trebaš svoj prostor.”

Nisam znala da će te reči odzvanjati u meni kao kletva.

Prvih meseci nakon preseljenja osećala sam se kao da sam izgubila tlo pod nogama. Novi stan bio je čist, uredan, ali hladan. Zidovi su mirisali na tuđu prošlost. Nedeljom bih sedela sama uz kafu i gledala kroz prozor u dvorište koje nije bilo moje. Ivan me retko zvao.

“Mama, imam posla… Mama, dolazi mi društvo… Mama, kasnije ću…” Ana je bila daleko, a njena deca su me zvala samo kad su nešto trebala.

Jednog dana odlučila sam otići do stare kuće. Ivan nije bio kod kuće. Ušla sam s ključem koji sam zadržala – “za svaki slučaj”, rekao je Ivan. Hodnici su bili isti, ali slike su nestale sa zidova. Moj stari ormar zamenio je moderni regalić iz Ikee. U vrtu više nije bilo ruža koje sam sadila svako proleće. Umesto njih – trampolina i roštilj za Ivanove prijatelje.

Sedela sam na klupi i osećala se kao uljez u vlastitom životu.

Te večeri nazvala sam Anu.

“Mama, moraš pustiti Ivana da živi svoj život,” rekla mi je umorno.

“Ali Ana, osećam se kao da sam sve izgubila… Kao da više nemam gde pripadati.”

“Znaš kako je meni bilo kad sam otišla u Novi Sad? Svi smo morali odrasti. Ti si nas tome učila.”

Nisam joj rekla da nisam znala kako preživeti vlastite lekcije.

S vremenom sam počela primećivati sitnice – Ivan me sve ređe zvao na ručak. Kad bih došla, njegova devojka Petra gledala bi me kao višak. Jednom sam slučajno čula kako šapuće: “Ne možeš joj reći da ne dolazi svake nedelje?”

Ivan mi je kasnije rekao: “Mama, znaš da te volim, ali… znaš kako je kad imaš svoj život?”

Foto: Shutterstock

Setila sam se kako sam ja svojoj majci uvek ostavljala otvorena vrata kuće.

Počela sam se pitati jesam li pogrešila. Je li dom samo mesto ili osećaj? Jesam li Ivanu dala slobodu ili ga razmazila? Jesam li sebi oduzela smisao?

Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, zazvonio je telefon.

“Mama? Možeš li doći? Petra i ja smo se posvađali… Ne znam što da radim.”

Srce mi je poskočilo od sreće i tuge istovremeno.

Došla sam odmah. Ivan je sedeo na stepenicama ispred kuće, glave pognute.

“Znaš,” rekla sam tiho, “kuća nije dom ako nema ljubavi i razumijevanja. Sve drugo su samo zidovi.”

Pogledao me kroz suze.

“Možda sam bio sebičan… Možda sam mislio da će mi ova kuća dati sve odgovore. Ali bez vas… bez tebe… ništa ne vredi.”

Te noći ostala sam kod njega. Prvi put nakon dugo vremena osetila sam miris doma – ne zbog zidova, nego zbog zagrljaja.

Foto: Shutterstock

Ali kad sam se vratila u svoj stan, opet me dočekala tišina.

Ponekad mislim da smo svi mi samo gosti u životima svoje dece. Damo im sve što imamo – i kuću, i srce – a onda ostanemo sami sa svojim uspomenama.

Možda nisam pogrešila što sam mu dala dom. Možda grešim što još uviek čekam da me netko pita: “Mama, treba li ti nešto?”

Stil / Životne priče