«Ivana, molim te, reci mi da ima nade!» glas Amire, majke desetogodišnjeg Emira, odjekivao je kroz sterilni bolnički hodnik dok su joj suze klizile niz lice. Stajala sam pored nje, osjećajući težinu svakog njenog daha, svjesna da joj ne mogu dati odgovor koji je željela čuti. Emir je ležao u sobi 214, priključen na aparate, oči mu velike i tamne, pune straha i neizvjesnosti. Njegovi roditelji, Amira i Senad, već su prošli sve moguće pretrage – ni jedan nije bio kompatibilan donor. Njegova sestra Lejla bila je premlada. Svaki dan gledala sam kako im se nada topi kao snijeg na proljetnom suncu.
Bila sam medicinska sestra već deset godina u Kliničkom centru u Sarajevu. Navikla sam na bol, gubitke i suze, ali Emir me pogodio drugačije. Možda zato što sam i sama izgubila brata kad sam bila mala, možda zato što sam prepoznala isti strah u njegovim očima kakav sam vidjela u očima svoje majke tada. Svaki put kad bih mu mijenjala infuziju ili ga tješila dok ga boli, osjećala sam kako mi se srce steže.
Jedne noći, dok sam sjedila u sestrinskoj sobi s kolegicom Marinom, iz mene je izletjelo: «Šta ako bih ja bila donor?» Marina me pogledala kao da sam poludjela. «Ivana, znaš li ti šta to znači? To nije samo operacija. To je tvoj život!»
Nisam spavala te noći. Razmišljala sam o svom ocu koji je uvijek govorio da je najvažnije ostati čovjek. Razmišljala sam o tome kako bi se osjećala da je Emir moje dijete. Sutradan sam otišla kod glavnog nefrologa, doktora Džemala. «Želim da se testiram kao potencijalni donor za Emira,» rekla sam tiho ali odlučno.
Testiranja su trajala danima. Svaki put kad bih prošla pored Amire i Senada, osjećala bih kako mi srce lupa brže. Nisam im ništa rekla. Nisam htjela buditi lažnu nadu. Kad su stigli rezultati, doktor Džemal me pozvao u svoj ured. «Ivana, ti si kompatibilna,» rekao je tiho. Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
Te večeri otišla sam kući svojoj majci u Mostar. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona mijesila tijesto za pitu. «Mama, moram ti nešto reći,» počela sam drhtavim glasom. Kad sam joj ispričala što planiram učiniti, spustila je ruke u krilo i dugo me gledala. «Ivana, ti si uvijek bila posebna. Ali jesi li sigurna? Znaš li šta sve može poći po zlu?»
«Znam, mama. Ali ako ja ne pokušam, možda niko neće. A on je samo dijete.»
Sljedećih dana borila sam se s vlastitim strahovima i sumnjama. Moja sestra Ana me zvala svaki dan iz Zagreba: «Ivana, molim te, nemoj to raditi zbog grižnje savjesti iz djetinjstva! Ti si meni potrebna!» Ali ja sam znala da ovo radim iz ljubavi prema životu, ne iz krivnje.
Kada sam napokon rekla Amiri i Senadu da sam donor, oboje su plakali kao djeca. Amira mi je stisnula ruku: «Ne znam kako ću ti ikada zahvaliti.»
Operacija je zakazana za 12. travnja. Noć prije nisam mogla zaspati. Ležala sam u bolničkom krevetu i gledala kroz prozor na svjetla Sarajeva. Pitala sam se hoću li se probuditi ista osoba nakon svega ovoga.
Operacija je trajala šest sati. Kad sam se probudila iz anestezije, prvo što sam osjetila bila je bol – fizička i emocionalna. Ali kad mi je doktor Džemal rekao da je Emir dobro i da njegov novi bubreg radi savršeno, zaplakala sam od olakšanja.
Prvih dana oporavka bilo mi je teško. Tijelo mi je bilo slabo, ali srce mi je bilo puno. Emir me posjetio s crtežom na kojem smo bili on i ja – držimo se za ruke ispod velikog sunca. «Teta Ivana, sad imam tvoju snagu,» rekao mi je tiho.
Priča o mojoj donaciji brzo se proširila bolnicom, a zatim i gradom. Ljudi su mi slali poruke podrške, ali bilo je i onih koji su me osuđivali: «Zašto riskiraš svoj život za tuđe dijete? Šta ako ti zatreba bubreg jednog dana?»
Najteže mi je palo kad mi se otac nije javljao danima. Kad smo se napokon čuli, rekao mi je: «Ivana, ponosan sam na tebe, ali bojim se za tebe više nego ikad.» Shvatila sam tada da svaka žrtva ima svoju cijenu – ne samo za onoga tko daje, nego i za one koji ga vole.
Danas, godinu dana kasnije, Emir ide u školu i igra nogomet s prijateljima u parku ispod mog prozora. Njegova obitelj me zove svojom kćerkom. Ja živim s jednim bubregom ali s dvostruko većim srcem.
Ponekad se pitam: Jesam li napravila pravu stvar? Bi li vi riskirali sve za nekoga koga ste upoznali tek prije nekoliko mjeseci? Koliko daleko ide granica naše ljudskosti?
preuzeto