«Ivana, možeš li, molim te, skloniti svoje knjige s kuhinjskog stola? Emina treba mjesta za laptop.» Glas moje majke parao je tišinu subotnjeg jutra. Pogledala sam je, a onda pogledala Darija, mog brata, koji je sjedio na kauču i tipkao poruku. Emina je već zauzela pola stola, a ja sam osjećala kako mi se prostor sužava sa svakim danom otkako su se doselili.
Prije samo mjesec dana, naš mali stan u sarajevskom naselju Grbavica bio je moj svijet. Dijelila sam sobu s roditeljima, ali imala sam svoj kutak, svoje navike. Dario je živio s Eminom u Zenici, ali kad je izgubio posao, odlučili su «privremeno» doći kod nas dok ne nađu nešto novo. Nitko me nije pitao što mislim o tome.
«Ivana, znaš da je Dariju teško. Budi malo fleksibilna,» šapnula mi je mama dok smo zajedno prale suđe. «Fleksibilna? Mama, nemam više gdje ostaviti ni čarape!» odgovorila sam kroz zube. Tata je samo šutio i gledao televiziju, kao da ga se sve to ne tiče.
Prve noći nakon što su stigli, Dario i Emina su preuzeli moju polovicu ormara. Njihove torbe su bile posvuda. Emina je donijela cijelu kolekciju šminke i parfema, a Dario PlayStation i zvučnike. «Ivana, možeš li ovo premjestiti? Treba nam mjesta za naše stvari,» rekla mi je Emina, ne gledajući me u oči.
Počela sam spavati na kauču u dnevnoj sobi. Svako jutro budila bih se prije svih kako bih stigla na fakultet, a navečer bih čekala da svi odu spavati da mogu učiti. Jedne večeri, dok sam pokušavala napisati seminarski rad, Dario je upalio PlayStation i pozvao Eminu da igraju FIFA-u. «Možete li biti malo tiši? Imam ispit sutra!» viknula sam iz očaja.
Dario me pogledao s podsmijehom: «Ivana, nisi jedina koja ima obaveze. I mi imamo stresova. Ako ti smeta, idi u kafić učiti.»
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam imala novca za kafiće niti volje da napuštam svoj dom svaki put kad mi treba mir. Počela sam osjećati da sam višak u vlastitoj kući.
Roditelji su sve više vremena provodili s Darijem i Eminom. Mama je kuhala njihova omiljena jela, tata je s Darijem gledao utakmice. Ja sam postala nevidljiva. Jednog dana, dok sam jela sama u kuhinji, čula sam kako mama šapće tati: «Možda bi Ivana mogla kod tetke Mirele dok se Dario ne snađe…»
Srce mi se steglo. Nisam mogla vjerovati da me žele poslati iz vlastitog doma zbog brata i njegove žene. Navečer sam skupila hrabrost i sjela s roditeljima za stol.
«Mama, tata… Zar stvarno mislite da bih trebala otići? Zar sam vam toliko teret?»
Mama je izbjegavala moj pogled. «Nije to tako… Samo mislimo da bi ti bilo lakše kod Mirele dok se situacija ne smiri.» Tata je šutio.
«A što ako se nikad ne smiri? Što ako ostanu ovdje mjesecima? Gdje ću ja onda?»
Dario je ušao u kuhinju i slegnuo ramenima: «Ivana, odrasla si cura. Vrijeme je da se osamostališ. Mi smo sad obitelj.»
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovu obitelj – odricanja, pomoć roditeljima kad su bili bolesni, briga oko kuće dok su svi radili. Sad kad njima treba pomoć, ja sam višak.
Sljedećih dana atmosfera je postajala sve napetija. Emina mi je jednom prilikom rekla: «Znaš, Ivana, možda bi ti stvarno bilo bolje negdje drugdje. Ovdje si stalno nervozna.» Nisam joj odgovorila. Osjećala sam se izdano od svih strana.
Jednog popodneva došla sam kući i zatekla svoje stvari spakirane u kutije. Mama mi je rekla: «Mirela te čeka. Tamo ćeš imati svoju sobu i mir za učenje.» Nisam mogla vjerovati – nisu me ni pitali želim li otići.
Dok sam nosila kutije niz stepenice, susjeda Jasna me zaustavila: «Ivana, gdje ideš?» Glas mi je zadrhtao: «Izgleda da više nema mjesta za mene ovdje…»
Kod tetke Mirele bilo je tiho i uredno, ali nije to bio moj dom. Svaku večer gledala sam slike iz djetinjstva i pitala se gdje sam pogriješila.
Dario i Emina su ostali kod roditelja još mjesecima. Nitko me nije zvao da se vratim. Kad god bih ih posjetila, osjećala bih se kao gost.
Sad kad gledam unatrag, pitam se: Je li moguće da obitelj tako lako zaboravi na tebe kad dođu novi prioriteti? Jesam li trebala više boriti za svoje mjesto ili jednostavno prihvatiti da ponekad moraš otići kako bi pronašao svoj mir?
Što vi mislite – gdje prestaje dužnost prema obitelji, a počinje briga o sebi?
PREUZETO