«Mama, zašto si opet tako blijeda?» Ivana me gledala svojim velikim, smeđim očima, a ja sam pokušavala sakriti drhtanje ruku dok sam stavljala tanjur na stol. «Nije ništa, dušo. Samo sam malo umorna,» slagala sam, po tko zna koji put ovaj tjedan. U kuhinji je mirisalo na grah, ali meni se želudac okretao.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Prvo sam mislila da je običan umor – posao u školi, briga oko djece, stalne svađe s mužem Damirom oko novca. Ali kad sam počela gubiti na težini i osjećati bolove u trbuhu, znala sam da nešto nije u redu. Otišla sam kod doktorice Mirele, koja me poznaje još iz osnovne škole. «Ana, moramo napraviti dodatne pretrage,» rekla je tiho, gledajući u pod. Tada sam prvi put osjetila pravi strah.
Sjećam se dana kada sam dobila dijagnozu. Sjedila sam u sterilnoj bolničkoj sobi, a doktorica je govorila nešto o karcinomu jajnika, operaciji, kemoterapiji… Sve mi je zvučalo kao da dolazi iz druge sobe. Samo sam klimala glavom i pokušavala ne zaplakati pred njom. Kad sam izašla van, sunce je peklo, a meni se činilo da je svijet stao.
«Ne smiješ reći djeci,» rekao je Damir te večeri, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. «Ne mogu ih još više opteretiti. Znaš kakva je situacija s Ivanom u školi i Leonom koji stalno ima napade astme.» Pogledala sam ga u oči i vidjela strah koji nikada prije nisam vidjela kod njega. «Ali Damire, oni će primijetiti…» «Ne!» prekinuo me oštro. «Nećeš im reći dok ne budeš morala.»
Tako su prošli tjedni u lažima i poluistinama. Svaki dan sam odlazila na posao, pravila se da je sve u redu, a onda bih navečer povraćala od mučnine izazvane kemoterapijom. Moja sestra Sanja dolazila je svaki vikend iz Sarajeva, donosila mi domaće pite i pokušavala me nasmijati. «Znaš li ti koliko si ti jaka?» govorila bi mi dok mi je češljala kosu koja je sve više opadala. «Ma jaka…» smijala sam se kroz suze. «Jaka sam kao bosanska kafa – gorka i crna.»
Jednog dana, dok sam ležala na kauču i gledala kroz prozor kako kiša pada po dvorištu, Ivana je tiho sjela kraj mene. «Mama, jesi li ti bolesna?» upitala je šaptom. Srce mi se steglo. «Zašto to pitaš?» «Vidim da ti kosa opada… I stalno si tužna.» Nisam više mogla lagati. Zagrlila sam je i pustila suze da teku.
«Imam jednu bolest koja se zove rak,» rekla sam joj napokon. Ivana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda me čvrsto zagrlila. «Hoćeš li umrijeti?» pitala je tiho. Nisam znala što da kažem. «Ne znam, dušo… Ali borit ću se svim silama da ostanem s tobom i Leonom što duže mogu.»
Te noći Damir nije došao kući. Poslala sam mu poruku, ali nije odgovorio. Zaspala sam s Ivanom u naručju, osjećajući se istovremeno slomljeno i oslobođeno jer više ne moram skrivati istinu.
Sljedećih dana sve se promijenilo. Djeca su bila nježnija prema meni, Sanja je ostajala duže, a Damir… Damir je postajao sve udaljeniji. Jedne večeri došao je kasno i mirisao na alkohol. «Ne mogu ovo više,» rekao je tiho dok smo sjedili u mraku dnevne sobe. «Ne znam kako da ti pomognem.» Gledala sam ga i shvatila da ga gubim.
U selu su počele kružiti priče – Ana je bolesna, Damir pije, djeca su prepuštena sama sebi… Ljudi su šaptali iza leđa kad bih išla u trgovinu ili na misu nedjeljom. Najteže mi je bilo kad me susjeda Marija pitala: «Ana, trebaš li pomoć?» Nisam znala što da odgovorim – ponos mi nije dao da priznam koliko mi treba podrška.
Jednog dana Sanja me povela na izlet do rijeke Bosne. Sjele smo na obalu i gledale kako voda nosi grančice nizvodno. «Znaš,» rekla je Sanja, «u Sarajevu ima jedna žena koja je preživjela isto što i ti. Sad pomaže drugim ženama kroz udruženje.» Pogledala sam sestru i prvi put osjetila tračak nade.
Počela sam odlaziti na grupe podrške u Mostaru i pisati dnevnik o svemu što proživljavam. Upoznala sam druge žene – Jasnu iz Širokog Brijega koja se bori s rakom dojke već pet godina; Mirelu iz Tuzle koja je izgubila muža zbog bolesti ali nije izgubila osmijeh; Lejlu iz Sarajeva koja svaki dan vozi autobus do bolnice na terapiju.
Kroz njihove priče shvatila sam da nisam sama. Počela sam otvorenije razgovarati s djecom o svemu – o strahu, boli, ali i o malim radostima koje još uvijek imamo: mirisu svježe pečenog kruha, pjesmi ptica ujutro, zagrljaju prije spavanja.
Damir se polako vraćao kući ranije, ali između nas više nije bilo onog povjerenja kao prije. Jedne večeri sjeli smo zajedno za stol nakon što su djeca zaspala.
«Znaš,» rekla sam mu tiho, «možda neću ozdraviti. Ali želim da djeca zapamte mamu koja se borila i voljela ih svim srcem.» Damir je samo klimnuo glavom i prvi put nakon dugo vremena pustio suzu.
Danas pišem ovu priču za sve žene koje šute iz straha ili srama – za sve koje misle da moraju biti jake same za sebe. Nije sramota tražiti pomoć; nije slabost priznati bol.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam ranije rekla istinu? Bismo li bili bliži kao obitelj ili bi nas to još više udaljilo? Možda nikad neću saznati odgovor na to pitanje… Ali znam jedno – svaki dan vrijedi borbe.
Jeste li vi ikada morali skrivati istinu od svojih najmilijih zbog straha ili srama? Koliko nas zapravo poznaju oni koje najviše volimo?
preuzeto