«Ne mogu više, Dario! Ne mogu!» vikao je moj brat Ivan, tresući glavom dok je stajao na pragu majčinog stana. Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan tuš. Majka je ležala u sobi, blijeda i nemoćna, a ja sam stajao između njih, osjećajući kako mi srce puca na pola.
«Ivan, molim te, nemoj sada… Ona te treba. Ja te trebam,» prošaptao sam, ali on je već bio okrenut prema vratima.
«Dario, ja imam svoj život! Ne mogu biti ovdje svaki dan. I što ćemo s ovim stanom? Treba nam novac!»
Taj trenutak je bio početak kraja naše obitelji. Ivan je otišao, zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle. Majka je tiho plakala, a ja sam sjedio pokraj nje, držeći joj ruku i pokušavajući pronaći snagu koju više nisam imao.
Naša majka, Ljubica, bila je žena koja je cijeli život radila u tekstilnoj tvornici u Osijeku. Udovica već deset godina, sve što je imala dala je nama dvojici. Ivan je uvijek bio njezin mezimac – onaj koji je dobivao nove tenisice dok sam ja nosio stare, onaj kojemu su se opraštale sve gluposti. Ali kad je bolest pokucala na vrata, kad su joj noge otkazale poslušnost i kad joj je dijagnosticiran dijabetes, ostao sam samo ja.
Prvih nekoliko mjeseci bili su najteži. Svako jutro bih ustajao prije zore da joj pripremim doručak i izmjerim šećer. Poslije posla bih trčao kući da joj dam lijekove i promijenim zavoje na ranama koje nikad nisu zacijelile. Ivan se nije javljao. Kad bih ga nazvao, nije odgovarao. Kad bih mu poslao poruku, odgovorio bi samo: «Nemam vremena.»
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to njegova supruga, Sanja.
«Dario, Ivan misli da bi najbolje bilo prodati stan dok još nešto vrijedi. Znaš i sam da mama neće dugo…»
Osjetio sam kako mi krv vrije u žilama.
«Sanja, to je majčin stan! Gdje će ona? Gdje ću ja?»
«Pa možeš kod nas neko vrijeme… Ali znaš da nemamo mjesta za nju.»
Spustio sam slušalicu bez riječi. Te noći nisam spavao. Gledao sam majku kako diše teško i tiho moli Boga da joj uzme bolove. U tom trenutku sam odlučio – neću dopustiti da je itko izbaci iz njezina doma.
Dani su prolazili u monotoniji boli i brige. Prijatelji su se povukli jer nisu znali što reći. Na poslu su me gledali sažaljivo kad bih tražio slobodan dan zbog «obiteljskih razloga». Samo susjeda Ružica bi mi ponekad donijela juhu ili kolače i tiho rekla: «Drži se, sine. Znam kako ti je.»
Jednog popodneva Ivan se pojavio na vratima s papirima od agencije za nekretnine.
«Dario, ovo nema smisla! Stan vrijedi puno novca. Mama ionako ne zna gdje je…»
«Imaš li ti srce?» prekinuo sam ga, glas mi je drhtao od bijesa.
«Imam! Ali imam i djecu! I kredit! A ti? Što imaš? Samo ovu bolesnu ženu koja te veže za prošlost!»
Majka je čula svaku riječ. Okrenula se prema zidu i zaplakala kao dijete.
«Ivane, idi… Samo idi,» rekla je tiho.
Ivan je otišao zauvijek tog dana. Nisam ga više vidio ni čuo. Majka je umrla nekoliko mjeseci kasnije, mirno, u snu, držeći moju ruku.
Na sprovodu nas je bilo malo – nekoliko susjeda, stari prijatelj iz mladosti i ja. Ivan nije došao. Poslije pogreba sjedio sam na klupi ispred groblja i gledao u prazno.
Ponekad se pitam jesam li mogao nešto drugačije napraviti. Jesam li trebao više razumjeti Ivana? Ili sam trebao biti još tvrđi? Je li moguće oprostiti bratu koji te izdao kad si ga najviše trebao?
Možda vi znate odgovor bolje od mene… Kako vi rješavate ovakve obiteljske rane? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje ili su neke izdaje jednostavno prevelike?